PRIČE IZ ČILEA: 6. od 7 nastavaka
Piše: Rade Popadić
Sunčana subota bila je naš posljednji dan cjelodnevnog boravka u ovom gradu. Iako se u početku spominjao izlet u Ande, odabrali smo više opuštajući scenarij – razgledavanje još nekoliko znamenitosti grada i završni shopping u kojem se moraju kupiti suveniri za sve one koji su se “predbilježili” na njih, a lista je svima bila podugačka. Prva štacija bila je prava uživancija: posjetili smo kuću legendarnog čileanskog pjesnika, društvenog aktera i nobelovca Pabla Nerude.
Čileanac je ovdje proveo veći dio svog života, pretvarajući kuću u mjesto ugodnog življenja i druženja za odabrano društvo. Njegova muza, Matilde Urrutia, bila je u početku njegova ljubavnica, potom i supruga; nadživjela ga je te, nakon što je kuća bila uništena, odlučila u cijelosti obnoviti njihov zajednički dom.
Strast i tajna: ljubavna priča Pabla i Matilde
Njihov susret bio je poput stihova iz Nerudine „Dvadeset ljubavnih pjesama“ – slučajan, ali sudbinski. Matilde Urrutia bila je mlada pjevačica i fizioterapeutkinja kad je upoznala slavnog pjesnika 1946. godine. Njihova veza dugo je ostala tajna jer je Neruda tada bio u braku. Njoj je, očaran njezinom crvenom kovrčavom kosom, dao nadimak “La Chascona”, što na čileanskom slengu znači „razbarušena“. Taj nadimak, simbol njezine slobode i neukrotivosti, postao je i ime njihova doma.
Kuća je postala njihovo skriveno utočište. U vrijeme kada je društvo osuđivalo njihovu ljubav, Neruda je gradio zidove i sobe koje su skrivale, ali i slavile njihovu povezanost. U svakom detalju – od zavojitih stubišta do brodskih prozora – osjeća se duh njihove strasti i zajedništva.
Nakon njegove smrti, Matilde je pokazala snagu koja nadilazi poeziju. Od muze je postala čuvarica njegova nasljeđa i politička aktivistica. Kad je režim Augusta Pinocheta pokušao ušutkati sjećanje na pjesnika, upravo je ona održala njegov glas živim – organizirala je kulturne skupove, čitala njegove pjesme i pretvorila njihovu kuću u simbol otpora i nade.
Kuća koja diše poeziju
La Chascona nije samo kuća – ona je Nerudin portret u arhitekturi. Zamišljena kao brod nasukan na brdu, ispunjena je simbolima mora, putovanja i slobode. Prozori podsjećaju na brodske okvire, podovi škripaju kao paluba, a stubišta vijugaju poput pjesnikovih misli. Središnje mjesto zauzima veliki drveni bar koji je Neruda izgradio od dasaka potonulog broda. Kažu da su se ovdje vodile beskrajne večere uz vino iz doline Maipo, glazbu i rasprave o politici, ljubavi i poeziji.
U kući se nalazi i portret Matilde koji je naslikao Diego Rivera. Na slici ima dva lica – jedno javno, pjevačice, i drugo intimno, Nerudine ljubavnice. U njezinoj kosi skriven je profil samog pjesnika, kao da Rivera slavi njihovu vezu i tajnu. Taj portret danas visi u glavnoj sobi i postao je svojevrsni simbol cijelog muzeja.
Neruda je volio neobične predmete – kuća je prepuna morskih školjki, globusa, boca iz cijelog svijeta i starih kompasa. Svaki predmet ima svoju priču, sjećanje na neko putovanje ili izgubljeni trenutak. Na zidovima vise slike brodova i karta svijeta, a u jednoj sobi šumi mali vodopad koji je pjesnika smirivao dok je pisao. Taj zvuk vode, govorio je, podsjeća ga na ritam stiha.
Smrt pjesnika i rađanje bunta
23. rujna 1973., samo dvanaest dana nakon vojnog udara generala Pinocheta, Pablo Neruda umire pod sumnjivim okolnostima. Dok su gradom harale vojne patrole, njegova kuća bila je opljačkana i oskvrnuta. Knjige su spaljene, rukopisi razbacani. Ipak, njegov pogreb pretvorio se u tihi prosvjed protiv diktature. Stotine Čileanaca prkosno su izašle na ulice – recitirali su njegove stihove dok su vojnici nadzirali kolonu. Nerudina smrt postala je vjesnik bunta koji će godinama kasnije prerasti u nacionalni otpor.
Matilde je tada preuzela njegovu ulogu čuvara istine. Obnavljala je La Chasconu, vraćala izgubljene predmete i izložila njegove rukopise svijetu. Godinama je bila progonjena, ali nikad nije posustala. Zahvaljujući njoj, kuća danas stoji kao muzej ljubavi, slobode i umjetnosti – mjesto gdje se politika i poezija susreću u istom dahu.
Kuća kao pjesma bez kraja
Šetajući kroz La Chasconu, imate osjećaj da hodate kroz stihove. U svakoj sobi osjeća se duh pjesnika i žene koja ga je voljela – u boji zidova, u staklenim bocama koje svjetlucaju na suncu, u zvuku vode koji teče ispod drvenih podova. Sve je intimno, a opet otvoreno svijetu.
Kad izađete iz kuće i pogledate dolje prema Santiagu, shvatite da ste proveli vrijeme ne samo u muzeju, nego u srcu jedne priče o ljubavi, umjetnosti i hrabrosti. Neruda i Matilde živjeli su život pun strasti, ali i otpora. I možda baš zato, La Chascona nije spomenik – to je pjesma koja se i dalje pjeva.
