B
io je travanj 2025. godine, Željan Rakela je završavao svoje predavanje polaznicima edukativne škole udruge Žrvanj iz Žrnovnice. Na licima pojedinaca vidio sam da je pala pokoja suza. I sam sam bio iznenađen ovim Rakelinim predavanjem s obzirom na to da sam ih odslušao nekoliko, no ovo je bilo drugačije. Održao je predavanje o svom životu, a pred tridesetak ljudi iskreno je govorio o svom djetinjstvu, odrastanju, strahovima, frustracijama, manama, vrlinama, otkrivanju sebe. Iskreno sam mu čestitao na hrabrosti da pred tolikim brojem ljudi ogoli dio svoje privatnosti, a upravo tada mi je spomenuo mogućnost da budem sudionik 14. Balkan Rallyja. “Blijedo” sam ga pogledao pošto ne samo da ne vozim motor, nego i nisam imao posebnog doticaja sa svijetom motorista. No kazao mi je da je u planu automobil i dao mi neko vrijeme da razmislim. Iako sam davno ranije za kolovoz već dogovorio put u Italiju sa svojom udrugom i iako sam znao da će mi biti teško sudjelovati na dva devet-dnevna putovanja u vrlo kratkom razdoblju, pristao sam. Zašto, možda se pitate? Prvo jer često djelujem na temelju intuicije, a ona mi je govorila da bi trebao prihvatiti ovako zanimljivu ponudu. Drugo, iako nisam motorist, sve čime se bavim ukazivalo mi je da u skupini ljudi poput motorista mogu pronaći sve one karakteristike ljudi u čijim krugovima boravim i kojima pripadam. To su želja za upoznavanjem novoga i proširivanje vlastitih “vidika”, avanturizam, druženje, testiranje i pomicanje vlastitih granica, učenje strpljenju, u konačnici i potraga za smislom postojanja.
Tako je i bilo na prva dva dana mog prvog, a inače 14. Balkan rallyja. Rakela je spiritus movens cijelog projekta, no sve što sam doživio unutar ove ekipe već prva dana avanture bilo je potpuno paralelno s gore iznesenim očekivanjima. Naravno, nisam upoznao mnoge sudionike, a ponajviše sam upoznao moje suputnike iz Rakelinog džipa: Lea, Mira, Štefa. Da sam odbio Rakelinu ponudu, ne bi upoznao te sjajne i zanimljive ljude, kao i mnoge druge. Primjerice, Dijanu i Nikolu te Nebojšu iz Pljevalja. Oni su nas dočekali u Pljevljima prvog dana rallyja, a oni su bili i posljednji s kojima sam se družio na kraju drugog dana rallyja. Tada smo već “proživjeli” dovoljno zajedničkih stvari i proživjeli vremena da smo jedi drugim mogli povjeriti i neke vlastite misli i razmišljanja. I zaista se tako često puno toga svede na isto - čovjeka ćeš pronaći ma koliko daleko bio od doma, koliko nas barijere, nerijetko i one lažne dijelile.
Kroz Kosovo
Divna pljevljanska noć potrajala bi i duže da buđenje nije bilo za samo nekoliko sati. A probuditi se zorom nije bilo lako, no valjalo je hrabro krenuti u treći dan rallyja i preko Kosova uputiti se u našu sljedeću destinaciju - prekrasnu Makedoniju. Radovao sam se da ću konačno i Kosovo i Makedoniju dodati na listu država koje sam posjetio, ali s obzirom na cestu koja se od sjevernom Crnom Gorom prema kosovskoj granici radi već pet godina, to nije bilo najlakši zadatak. Vijugava cesta koja je dobrim dijelom zbog radova makadam činila se beskonačna. Zbog toga smo jedva dočekali ulazak u Kosovo, a granični prijelaz nalazi se na oko 1700 metara nadmorske visine. Tamo je termometar pokazivao hladnih 10 stupnjeva, što je bila posljednja hladnoća koju samo doživjeli, barem u dosadašnjem tijeku rallyja. Uslijedilo je silazak u prostranu nizinu gdje je temperatura brzo počela poprimati (kasno)ljetne obrise.
Stajemo natočiti gorivo, a cijena od oko 1,10 eura po litri, bitno povoljnije u odnosu ostatku Europe. Vjerojatno ne treba nahraniti tolike javnim novcem kao kod nas. U Peći smo stali na kratku pauzu, burek sa sirom ili mesom i ajran – tradicionalni turski napitak od jogurta razrijeđen vodom i blago posoljen. Prištinu tek rubno prolazimo. Ovdje moram kazati da u životu nisam vidio veći broj benzinskih pumpi uz ceste i autoceste nego na Kosovu. Ukratko, nevjerojatno.
Također je nemoguće ne primijetiti da su autoceste nove i da se jako ulaže u cestovnu infrastrukturu. Putujući prema Makedoniji vide se nova naselja, nove zgrade i kvarotvi, više su nego očita ogromna ulaganja u nekad najnerazvijeniji dio bivše države. Ako netko nije posjetio Kosovo zadnjih deset do dvadeset godina, vjerojatno ga ne bi ni prepoznao.
Skoplje: Senzacionalni restoran Špajz
U ranim popodnevnim satima stižemo do makedonske granice i obuzima me osjećaj velike sreće što ulazim u zemlju koju odavno želim posjetiti. Istina, sada će biti tek nakratko, ali pokazat će se – više nego slatko. Nedugo nakon prelaska granice ušli smo u prijestolnicu ove države. Vozimo u sam centar Skoplja i stižemo do restorana Špajz. Kako bi nas drugačije dočekali vlasnici nego osmijehom dobrodošlice, kruhom, solju i rakijom! Ovdje smo „tek“ zamezili, kako se to u Makedoniji radi, jer, kao i svakog dana, ručak nas zapravo čeka navečer. Kakva su jela bila i kakve su okuse pružala, najbolje će vam opisati naš Miro, odnosno . A kad sam već kod Mira – cijeli ovaj gastro doživljaj rallyja organizirao je upravo on. Iza svakog ručka i večere stoji pomno promišljeni i analizirani gastro scenarij, temeljen na iskustvu ili detaljno proučenim recenzijama i komentarima na relevantnim mjestima društvenih mreža.
U ranim popodnevnim satima stižemo do makedonske granice i baš me obuzeo osjećaj velike sreće što ulazim u zemlju koju odavno želim posjetiti. Istina, sada će biti tek nakratko, ali pokazat će se, više nego slatko. Nedugo nakon prelaska makedonske granice, ušli smo u prijestolnicu ove države. Vozimo u sam centar Skoplja i stižemo do restorana Špajz. Kako bi nas drugačije dočekali vlasnici objekta, nego osmijehom dobrodošlice, kruhom, solju i rakijom! Ovdje smo “tek” zamezili, kako se to u Makedoniji radi, jer kako i svakog dana, ručak nas zapravo čeka navečer. Kako su izgledala i kakve su okuse pružala jela najbolje će vam opisati naš Miro, odnosno Gastro tražilica. A kad sam kod Mira, cijeli ovaj gastro doživljaj rallyja organizirao je upravo on. Iza svakog ručka i večere stoji pomno promišljeni i analizirani gastro scenarij iza kojeg stoje ili iskustvo ili detaljno analizirane recenzije i komentari na relevantnim kutcima društvenih mreža.
U svakom slučaju, Špajz je, blago rečeno, bio pun pogodak. Sirevi, pohane tikvice, ajvari, balancane, musaka i ostali specijaliteti osobno su mi bili povratak u život, ne samo nakon napornog putovanja (kako je tek motoristima?!), nego i nakon žestokog mesnog “bombardiranja” posljednja dva dana.
Slatko na kraju nije bilo ništa manje impresivno, od baklave koja nema previše dodirnih točaka s onom koju možemo kušati u Hrvatskoj do mog favorita, trileće. Ime dolazi od španjolskog tres leches („tri mlijeka“), jer se kolač priprema s tri vrste mlijeka: obično svježe, kondenzirano i evaporirano mlijeko. Riječ se u makedonskom (kao i u albanskom, turskom i bosanskom govornom području) prilagodila u oblik trileće.
Motoristi iz Gevgelije
Opraštamo se od Špajze koju jednostavno morate posjetiti ako ćete boraviti u Skoplju, i krećemo na dodana 2 i pol sata vožnje prema Gevgeliji na krajnjem jugu čudesne Makedonije. U Gevgeliji su nas pred svojim klubom dočekali članovi Moto kluba Feniks, mladog kluba čijem je imenu kumovao sam Rakela. Uslijedili su druženje, zdravica, zahvalnice i nezaboravni defile ulicama lijepog grada. Ne propustite pogledati priloženi video koji bez gotovo imalo montaže dočarava opisano u ovom tekstu. Neusporedivo kvalitetniju snimku vidjet ćete jednom kada svjetlo dana ugledaju uradci našeg Stjepana Doleneca - Štefa koji je provozao svog drona iznad defilea.
Javor Agapi i janjetina koja će se pamtiti
Odredište je bio restoran Javor Agapi u Mrzencima. Kako će svaki pokušaj opisivanja ručko-večere možda zvučati patetično, na opis neću potrošiti previše rečenica. Ipak, reći su da nam je ovaj restoran pripremio uvjerljivo najbolju hranu dosadašnjeg tijeka putovanja i ako bi morao ocijeniti - kvalitetu i kvantitetu hrane, kompletnu uslugu, onda bi to bio školski primjer ugostiteljskog savršenstva. 10/10! Sve ovo naravno detaljno ćete čuti i vidjeti u analizi Gastro tražilice. Iako je u moru savršenstava teško izdvojiti bilo što, ipak bih to napravio bih gigantske pome za koje se toplo nadam da će sljedećeg proljeća niknuti i u pojedinim dalmatinskim vrtovima, dugo pečeni teleći mišić te konačno i najvažnije, janjetina spremana u krušnoj peći. Janjetina, k’o janjetina, neki će reći, Dalmatinci uvijek “padaju” na nju.
No gledajući i slušajući ljude oko sebe, koji su redom kušali najbolje dalmatinske janjetine, svi su izustili istu rečenicu: “Ovo je bolje od pečene janjetine”. Iako su mi nepca govorila isto, direktno sam pitao ekipu oko sebe postoji li mogućnost da sam pao pod utjecaj pozitivnih kritika, a odgovor je bio jasan: “Osjetila ne varaju, ovo jest savršenstvo”. Tajnu ovako dobre janjetine naravno nećemo lako doznati, ali kada ti 60+ ljudi ustane i gromoglasno plješće nakon večere, onda kao član kuhinje koja je sve to priredila, moraš biti ponosan. Moram li ovome išta dodati?
Spavali smo u hotelu Romantik plaza na obali Dojranskog jezera. Balkanski rally bliži se svojoj krajnjoj točki - Grčkoj. Tu ćemo provesti sljedeća dva dana.
