Prva prekrasna proljetna jutra, budi se Luce, grintava kao i uvijek bilo zimsko, proljetno ili ljetno. Mrzi sebe i cili svit dok ne popije jutarnju kavu. Ravno iz kreveta vučući napola obučene papuče za sobom, često joj jedna ispadne, ali ništa nije bitnije nego staviti kogu na špaher da voda što prije uzavre.
E danas je čvrsto odlučila da će jutarnju kavu popiti negdje uz more. Svi pričaju o lipim jutrima, pijuckajući kavu gledati u daljinu kako se budi dan. Kontinentalci daju tisuće eura da to dožive, a ona prvu pije ležeći, gledajući plafon i to ako uspije otvoriti oči između dva gutljaja.
Odlučila je da joj je najjednostavnije u Kalafatića, ima blizu parking i ne treba još glumiti da uživa u jutarnjoj šetnji, prije prve kave, a može se pofalit' da je i brodove gledala.
Teškim koracima, uspjela se je dogegati od auta do stola, srića što je imala teniske jer bi netikače sigurno izgubila.
-Dobro jutro, baš mi je drago što vas vidim najranije ste mi ulipšali dan- kroz maglu čula je konobara.
Odmah je požalila što nije prvu doma popila jer mora progovorit, a to je nemoguće prije barem gutljaja crnog tekućeg smirenja. Odmah je naručila da joj još ne kaže kako je prekrasna, jer može dobit manču samo za dobru kavu, a ne hvaljospijeve, o njenoj ljepoti koja je ostala u krevetu i ne diže se prije ručka, ako i onda.
-Molim vas normalnu kavu u veliku čikaru, ali, naglašavam veoma bitno, samo kap mlika, ali puno pjene. Nemojte slučajno da bude kapučino i još gore veliki makijato, ali ni slučajno mali makijato.
Konobar se profesionalno nasmije i kaže.
-Znači nešto između velikog i malog makijata?
-Ma, ne, ne, ne, lipo sam rekla. Normalnu kavu sa kap mlika i puno pje….
Nije ni dovršila rečenicu konobar je nestao sa povikom „sve sam razumija“. "A majku ti tvoju doneseš li mi bilu kavu sam ćeš je popit", vrteći glavom promisli Luce.
Već je cigareta bila zapaljena kada je donio konobar Lucinu „običnu kavu“.
Uzima zlićicu, vrti je po pjeni i zabija u dno da vidi koliko ima mlijeka, a koliko pjene. Aj solidno, nije baš kako ona voli, ali neće je dobit konobar u glavu. Onda otvori cukrom i uspe cijelu kesicu, a onda otvori drugu, ali nju polako nadodaje jer po ovoj količini mlijeka treba joj jedna trećina ove druge kesice, jer ne daj Bože da sada falije sa cukrom. Ima malo više mlika i ako falije sa cukrom to će joj uništit cilo jutro, a toliko se žrtvuje da bude drugačije od svih ovih godina od kada su dica otišla svojim putem.
Digla je šalicu i polako je primakla usnama, lagano je dodirivala rub i zatvorenih očiju, kap po kap je pila omiljenu tekućinu.
Kada je dobila prvu infuziju pogledala je oko sebe i vidjela da su svi stolovi zauzeti i što je više iznenadilo svi žustro i glasno pričaju. Bila je u čudu da u ovu uru ima van kreveta ljudi, a ne moraju raditi. Htjela je pitati konobara je li ovako svako jutro, ali nije još sposobna za komunikaciju, pa je zapalila novu cigaretu i udobno se namjestila.
Sada je barem mogla gledati, baš ne u daljinu, ali brodovi su dovoljno blizu, a oni su dio mora. Promislila je da bi mogla staviti sliku na fejs jer tko zna kada će ovo ponovit, ali je brzo odustala, mogla bi koja njezina kokoš to vidjeti i doletjeti, nije još spremna za nikakve čakule.
Lagano se počela opuštati, osjećati ljude oko sebe, čak ih je i čula, a toplo kasnoproljetno sunce je grijalo.
Duboko je uzdahnula i izdahnula, osjetila je miris mora uz miris kave. Osjetila je poseban mir, ali i ljutnju na sebe zašto je zaboravila na ovu ljepotu. Zašto svi tražimo da nam drugi pruže radost, kada je radost u nama.
Dovoljno se ustati iz kreveta i krenuti!
