Nije tajna da dvojac iza splitske nakladničke kuće Fragment obožava krimiće. A njihova je blistava akvizicija mladi pisac Miro Morović, koji je i svojim prvim dvama romanima stekao širok krug obožavatelja. „Djeca slijepog kovača“ i „Voštani princ“ kompleksni su kriminalistički romani s nevjerojatnom paletom likova, koja je zahtijevala izmještanje mjesta radnje izvan Hrvatske. Morovićevo treće djelo, psihološki triler „Otok“, ipak se odvija na domaćem terenu. Nakladnici ga sažimaju ovako: „Matija Maroš sasvim je običan tip, mladi arhitekt s Trešnjevke, tih i povučen. Poslovni put na otok svog djetinjstva odluči spojiti s odmorom, uz pokoje piće na terasi svoje obiteljske kuće u Modroj uvali. Njegov otok mirna je i pitoma sredina, ljetnih mjeseci omiljena turistička destinacija. Na nagovor najboljeg prijatelja i kolege Matija prisustvuje lokalnoj zabavi na jednoj od otočkih plaža. Tamo upoznaje Lenu, zavodljivu Francuskinju koja traži nekoga s kim bi proslavila rođendan. Nekoliko sati zabave, pozamašna količina gin-tonika i jedan ecstasy navest će ih na kobnu pogrešku. Pogrešku koja će njihov odmor pretvoriti u noćnu moru iz koje nema izlaza. Zločin dolazi s kišom…“
Morović često ističe da ne voli govoriti o radnji svojih romana i nije sklon spojlanju pa ćemo se pokušati ne odmaknuti previše od onoga što se nalazi na koricama knjige. Pohvale prije svega sjajno oblikovanoj naslovnici, kojom dvotrećinski dominira zlokobno morsko plavetnilo, a na dnu mora bačeni bicikl. Već to čitatelja intrigira i usmjerava na put razmišljanja da se radi o izvršenju ili barem prikrivanju kakva „morskog“ zločina. Glavni lik Matija Maroš i njegov prijatelj Medo iz velikog grada dolaze na maleni otok, u vikendicu koja gledana očima odraslog muškarca izgleda manje impresivno nego i idiličnom djetinjstvu za bakina i djedova života, kao i čitav otok. No ljeto kao ljeto osim poslova za mlade arhitekte donijet će i priliku za upoznavanje novih ljudi i zabavu bez kočnica. Francuskinja Lena otpočetka djeluje kao lik koji donosi nevolje – zavodljiva je, prebrzo uskače u privatne razgovore i odnose, navlači relativno stabilne ljude da opasno zaokrenu svoj moralni kompas, druži se s tipovima koji izgledaju blago rečeno sumnjivo, općenito – djeluje kao atraktivna hodajuća nevolja. Međutim, Morović nas takvim likovima drži u stalnoj zabludi da nam je sve jasno, da su protagonist Matija i Medo naivni pozitivci, a razularena otočka ekipa nafilana drogama, riskantnim idejama i izostankom savjesti negativci. No „Otok“ je mnogo kompleksniji. Kad se obruč nemogućnosti bijega s razdrmane površine koja se sa svih strana okružena morem u svom punom hororičnom sjaju pokaže i stegne i pred domaćima i pred gostima, otok se pretvara u locus horridus.
Tijekom čitanja „Otoka“ moglo bi se dogoditi da ga zbog sjajnih realističnih opisa počnete skicirati u glavi, tražiti poveznice sa svojom kućom, plažom, ulicom, uvalom. Budete li ga čitali noću, prolazit će vas ona čudna jeza pri svakom dašku vjetra i šuškanju (posebno ako se dogodi kiša!) – no opet, to neće biti ona negativna jeza, nego uzbuđenje i malenost pred knjigom čija težina lako nalegne na naše opušteno, ljetno stanje uma. Ovaj roman od nas zahtijeva da budemo sumještani, promatrači, a još više inspektori kriminalisti, naposljetku i psiholozi. Naime, nijedan Morovićev lik u „Otoku“ nije tipični bijeli pozitivac. Nijedan. Iako su neki čitav život proveli kao pošteni i „normalni“ ljudi, okolnosti, panika, strah i povodljivost lako im dopišu i neke negativne osobine za koje nisu ni znali da ih imaju. S druge strane, neki naizgled sporedni igrači nose duboka crnila i patologije, zakuhavaju probleme i rade iz pozadine, tiho upravljaju kotačem nevolja pred kojima baš nitko neće ostati pošteđen. Neopisivo dramatičan, sjajan i nepredvidiv završetak prava je točka na i romanu nakon kojega se pitati koliki je ljudski kapacitet za činjenje zla, koliko je savjest labava kategorija i kako je jedna večer naivnosti i gluposti dovoljna da se cijeli život nepovratno promijeni, ošteti i uruši. „To je bilo to, otok se sada skupio oko mene do granice koja je boljela. Ali tada se tijelo umiri. To me podsjetilo na plijen udava. Životinja oko koje se omota takva zmija bori se za život. Ali u nekom trenutku, onom prije nego što zmija razjapi usta, ona stane. Ne miče se, samo diše. Kao da shvati, pomiri se.“
Roman „Otok“ splitskog autora Mira Morovića u sebi ima golem trilerovski potencijal. Nakon čitanja „Otoka“ mogli biste se osjećati čudno – uznemireno, prestrašeno, čak i emotivno prazno. Stalna napetost i svijest da opasnost vreba, da smo je svjesni na svakom koraku, prožima čitatelja jezom, ali još više odvratnim osjećajem nemogućnosti da uskočimo i taj poremećeni svijet Otoka i nešto popravimo. Morovićevi su opisi toliko slikoviti da su goleme šanse da ćete svoje omiljeno mjesto za ljetovanje promatrati drugim očima – i roniti otvorenih očiju. Osim očite kriminalističke pozadine, kod Morovića je, kao i u „Djeci slijepog kovača“ i „Voštanom princu“, naglašena psihološka karakterizacija likova. Njegovi (anti)junaci pokrenuti su opasnim emocijama koje neuspješno potiskuju – strašću, željom za dominacijom, manipulativnim obrascima u vezama. Ono što posebno valja pohvaliti njegov je osjećaj za to da se priča ne treba pakirati u lijep celofan da bi publika doživjela katarzu po završetku. Zapravo, velika je šansa da će biti šokirana i zgrožena. Ali gdje postoji zločin, postoji i kazna. Zato neće biti onih dječjih bolesti – upitnika, potrebe za nastavkom, potrebe za objašnjenjima. Samo svijest da ste posegnuli za djelom pisca koji vas neće ostaviti ravnodušnim i zbog kojega će sintagma tiha jeza dobiti posebno mjesto u vašem čitateljsko-mentalnom rječniku.
