Sva su mala mista u mediteranskom bazenu ista. Ljeti gužva i vruće, zimi pustoš i studen. Ni misto koje od deklinacije imena zazire, ne odskače od ovog istinitog stereotipa. Tučepi, kao ustalom cijela Rivijera kojoj pripada, žive od turizma. A onda, kada zadnji gosti, nakon što su se dobro izvaljali i osunčali na plaži dugoj čak 3 kilometra, domaćinima vrate ključe, za razliku od Rivijere u kojoj se smjestilo, krene u tučepskoj studeni i pustoši jedna fantastična priča.
Dobrodošli, ka u svoju kuću. Maduna živi, ono o čemu mnogi u Dalmaciji sanjaju
Kako iza priče stoje protagonisti, tako se nama u našu štoriju uramiti obitelj Tomić. Prije 16 godina je tučepski zet, koji će vam se prije odazvati na Maduna, nego na Damir ili na Tomić, došao na ideju kako bi valjalo napraviti jazbinu u kojoj će na vratima, gotovo svakog zimskog petka pozdravljati uzvanike onom kojom je i nas sinoć pozdravio: Dobrodošli, ka u svoju kuću”. Maduna živi, ono o čemu mnogi u Dalmaciji sanjaju. Ljeti napuni prazne životne baterije strancima, a zimi puni svoje, tako što mistu, koje je vizuru potpuno promijenilo nakon jakog potresa početkom šezdesetih, donese nešto potpuno avangardno i čega se ni veće sredine ne bi posramile.
Da bismo mogli o onome što “Kus Njega” predstavlja danas, vratiti nam se tih 16 godina unatrag. Sjedio je već spomenuti Maduna s nekoliko istomišljenika, koji se nikako nisu mogli miriti s onom da je ljeti gužva i vruće, a zimi pustoš i studen, pa su za stolom dali riječ, kako će napraviti udrugu, koja se svaku zimu misto, koje se prvi put u Kreševskoj povelji spominje, zimi učiniti, barem petkom živim i toplijim. I zbilja, od tada, zimi se Maduni poklisari. A ne bi se poklisarilo da priča nije dobra i da Maduna nije totalno vanka škvare. Sada je već postao standard, a poklisari ostanu razočarani, ako im njihov galerista ne dovede u konobu kakvu krupnu ribu. Tako je sinoć u konobi obilježena stota Smojina obljetnica, a gosti su bili Klarić, Ivanišević, Šarac, te nimalo nebitno, jedna Tonka što je u amanet hrvatske zabavne glazbe ušla tako što ne znade reći cvrčak. Evociralo se more uspomena, izdvojit ćemo samo kap, a to je da je Smoje upravo u Tučepi počeo pisati Malo Misto.
I vraga bi crnoga Maduna zimi bećario...
Sinoć su govornici kazivali o Smoji, ali da su i kome drugome, Madunina se avangardna fešta svede na isto. A to je da se uzvanici osjećaju i više nego ugodno, da štumike napune dobrim jelom i pilom, a možđane nagrade kojom više ili manje pametnom koju kazivači puste u galerijski eter. Da vas sada smorimo prepričavajući tko je sve u Madune bio nema potrebe, mahom sva događanja je Leonarda, koja je u Maduninih zadužena za društvene mreže u virtualni svijet pustila, tako da ćete lako pronaći koja su sve imena na Madunin brk u Tučepi došla. Ali, nama je, jer nju nigdje imenom naći nećete napisati dvije tri o Almi, namjesto zahvale, sviju onih koji iz Kus Njega zadovoljni kući pođu.
I vraga bi crnoga Maduna zimi bećario, naramke slika o zidove konobe okačio i avangardu u misto doveo, da mu njegove Alme, koja 4 kantuna svoje didovine drži, nema. Tako dragi čitatelji, ako niste pošli, a nadamo se da hoćete, kad vas put u Tučepi odvede i kad vas Maduna na vratima konobe srdačno pozdravi i kad s vama večer za klavirom ili na gitari zaključi, znajte da vam je ugodu zapravo napravila ona, koja glasa u pismi rijetko pusti i od kamera se vješto krije. A put vas može odvesti u Madune i njegove Alme već za dva tjedna kada će pred publiku red suza i red smijeha donijeti Duška Mušić. Živi bili, pa se vidjeli.
