Dogovorila se moja ekipa da ispečemo janjčića za Uskrs, naravno pravac Primorski Dolac kod naše Mile.
Skupilo se puno auto, bome smo trebali iznajmit autobus ili barem kombi koliko nas ima. Shvatili smo da nije bitno janje, već cijela organizacija i izlet. Šteta što se nismo sjetili vlaka i pohanih pilećih bataka, koje bi već u Sućurcu potamanili.
Vozeći se lokalnom cesticom, zaključili smo da je asfalt sigurno rađen pred izbore. Mora da ga je obećao neki lokalni političar. To sigurno nije umanjilo naše raspoloženje, smijali smo se svakom autu koji nam je dolazio u susret. Morali bi se pomaknuti u stranu, bacali smo pismo-glava, glava je bila ulijevo, pismo udesno.
U tom našem veselju ugledali smo jedan bijeli stojadin, krivudao je cestom, izbačene ruke kroz prozor. Kada nam se približio vidjeli smo mladoga momka, Thompson tuče do kraja, vrata portapaka dignuta jer je u njemu bila freza. Pjevao je gestama imitirajući voljenog pjevača, a imao je takav osmijeh, kojemu mnogi mladići mogu zavidjeti, oni koji sjede na zidiću sa pivom u ruci. Osjetili smo ogromnu radost u tom mladom momku.
Još nismo ni izašli iz auta, a Mile nam je poletjela u susret.
- Evo meni mojih prijatelja! Božo, Božoooooo, ostavi motiku, dođi doli iskidaj šta, da judi prigrizu, dok ručak ne bude gotov! - viče Mile u sav glas, grleći nas sve od reda. - A šta mi je drago da vas vidim, baš ste mi svi lipi.
- Mile došli smo kupit janje, koji ručak - dobacim ja, nismo došli da ona ne počasti više nego kupimo.
- Ma neš ti ručka, već kad kuvam, koji pijat više. Veseli mene vidit kako vam paše moja spiza.
- A kome ne paše? - pogledavši se, svi u glas zaviknemo.
- Božooooo, di si? - ali kada se okrenula vidjela ga je iza sebe i osjetilo se olakšanje. - Idem ja sa njima pokazat janjce da izaberu, a ti sve pripremi, svit je sigurno ogladnija.
Muškarci su izabrali, a mi smo se žene prošetale oko štale i uživale u seoskom miru. Trgnuo nas je domaćin iz naše dalmatinske meditacije, dozivajući nas da dođemo jer je sve spremno.
Zezala sam Vedranu koja je u štiklama nabadala dok smo se spuštale kamenjarom. Zaljubljena je u Mladena, a on već godinama troši udatu ženu, to se povjerio Tonću, a Tonći svima nama.
- Pa di si obukla štikle za doći u Dolac? Izgleda da je došlo krajnje vrime da sredimo to za Mladena?
- Pusti sada njega, neka živa dođem do Miline kuće - počela se sama sebi smijati i svojoj ludosti.
Kada smo sili za stol uz sav „gradski“ odgoj nismo mogli odolit svemu što je bilo na stolu. Uzimali smo sve odreda, bez peruna i noža, rastezali pršut i pancetu, a umjesto kruha jeli smo sir. Kruha imamo i doma! Mile je dovršavala ručak, a njezin Božo nadolijevao vino.
- Nemojte da vam zapne u grlu, dobro ga smočite - često bi rekao sa osmijehom na licu.
Nahranili su nas bome k'o janjčića kojeg smo kupili, promislila sam možda i nas žele prodati, ali koliki smo, nas su namijenili za Božić. Ja sam za, ako će nas ovako hraniti.
Baš kad sam osjetila da mi je želudac počeo dolaziti sebi, počne Mile skupljat pijate i stavljati nove.
- Sada malo juhice da vas okripi.
Od čega, muko moja, ne znam i nije bitno, Darija sada uživaj, sutra na dijetu.
Onda je krenulo, janjeća juha, naravno lešo janjetina, a uz to šalša od domaćih poma. Mile se pohvalila da je ostalo još par kesica šalše u dubokom od prošle ture što je radila.
Kada smo se izvalili svi po stolicama, muškarci raskopčali hlače, bome sam i ja, Mile donosi kavu i zove nas vani da je popijemo na zraku.
Jedva smo ustali, ali trebala nam je kava pod hitno.
Sjeli smo ispod odrne, loza je tek počela puštati pupoljke, baš smo uživali u proljetnom suncu. Odjednom tišina, domaćini su negdje nestali, a mi smo otkopčanih hlača, zatvorenih očiju, spustili glavu na naslon, jedino bi se malo pomaknuli da gucnemo kap kave i vratili se u dalmatinsku meditaciju.
- Koji mir! - nečujno reče Tonći, da nas ne prekine u putovanju na nebeske ravnice.
Kada smo malo došli sebi ugledamo Božu kako nosi janjčića umotanog u tvrdi svjetlo smeđi papir, sigurno od mekinja. Dok Mile dvi pune torbe kumpira, a ispod ruke dobar komad pancete, zamotan u isti papir kao i janje.
- Jeste mi se odmorili? Evo je Božo sredio vašeg janjčića, a ja vam malo pripremila da ne idete doma praznih ruku.
Napunili su nam portapak i oprostili se uz obavezno - polako vozite. Kada zbrojim, više smo pojeli, popili, dobili kumpira i pancete, nego smo platili janje.
Ja sam vozila u povratku, jer nitko on muškaraca nije bio sposoban. Svi su utonuli u mir koji svaki put osjetimo kada posjetimo ove drage ljude.
S velikom toplinom sam razmišljala o današnjem danu. Svi volimo putovati, upoznavati nova mjesta, zanimljive zemlje, nove ljude. Naravno, sigurno je puno lijepo otići na Tibet i vidjeti drugu kulturu, ali zašto tamo tražiti duhovnost, mir i radost. Kada je tako blizu.
Ne želim da mislite na svu hranu koju smo pojeli, to je bio bonus, već na radost i ljubav koju su nam pružili. Mir koji je u njima i mi smo osjetili, bez da nam to govore kao mnogi novokomponirani životni „treneri“.
Oni ne trebaju pričati o miru i ljubavi, oni to žive. Veoma blizu, tu pored nas.
