Na današnji dan pogubljeni su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.
Na današnji dan 1671. godine u Bečko Novo Mjesto pogubljeni su hrvatski velikaši Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, čime je tragično okončan jedan od najdramatičnijih pokušaja otpora habsburškoj politici u hrvatskoj povijesti, Zrinsko-frankopanska urota.
Ova zavjera, koju su predvodile dvije najmoćnije hrvatske plemićke obitelji, bila je odgovor na sve izraženije centralističke i germanizatorske težnje bečkog dvora. Nezadovoljstvo je kulminiralo nakon sklapanja Vašvarskog mira, kojim je Leopold I., unatoč velikoj pobjedi nad Osmanlijama, prepustio neprijatelju već osvojena područja. Taj potez izazvao je ogorčenje među hrvatskim i ugarskim plemstvom, koje je smatralo da su njihovi interesi žrtvovani zbog viših političkih ciljeva.
U početku je otpor predvodio hrvatski ban Nikola Zrinski, no nakon njegove iznenadne smrti 1664. godine vodstvo preuzima njegov brat Petar, uz potporu šurjaka Frana Krste Frankopana. Urotnici su pokušali osigurati pomoć europskih sila, uključujući Luja XIV., ali su ostali bez stvarne podrške. Istodobno, unutarnje nesuglasice i izdaje dodatno su oslabile pokret.
Kad je zavjera razotkrivena, car je pozvao vodeće urotnike na navodno pomirenje u Beč, gdje su odmah uhićeni. Nakon montiranog procesa, presuda je bila unaprijed određena - smrt zbog izdaje. Dana 30. travnja 1671. godine izvršena je kazna, uz snažno osiguranje i zatvorena gradska vrata, kao upozorenje svima koji bi pomislili na pobunu.
Pogubljenjem Zrinskog i Frankopana nije ugašena samo pobuna, nego i politička moć njihovih obitelji. Njihova imanja su zaplijenjena, a obitelji praktički uništene. Ovaj događaj duboko je potresao ne samo Hrvatsku i Ugarsku, nego i tadašnju Europu.
Posebno mjesto u povijesnom pamćenju zauzima oproštajno pismo koje je Petar Zrinski uoči smrti napisao supruzi Katarini, potresan dokument ljubavi i dostojanstva u suočavanju sa smrću. Njegove riječi i danas svjedoče o osobnoj tragediji iza velikih političkih događaja.
Moje drago serce!
Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončenja sutra u deseti ore budu meni glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekuvečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbuntuval, ali ti se čem zameril (koje ja dobro znam), sprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovim svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi na okupu pred njegovem svetem tronušem u dike vekivečne sastanemo.
Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tako moralo biti.
V Novem Mestu, pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca, o sedme ore pod večer, leta 1671.. Naj te Gospodin Bog s mojum kćerju Aurorum Veronikum blagoslovi.
Grof Zrini Petar
Posmrtni ostaci Zrinskog i Frankopana pronađeni su početkom 20. stoljeća, a 1919. godine svečano su preneseni u Zagrebačku katedralu. Na njihovom grobu uklesana je poznata misao Frana Krste Frankopana: „Navik on živi ki zgine pošteno.”
Danas se Zrinski i Frankopan pamte kao simboli otpora, dostojanstva i borbe za slobodu. Njihova sudbina ostala je trajno zapisana u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda kroz povijest, književnost i legendu.
