Ah kako gordo zvuče žalopojke gospodina Miškovića i kompletnog takozvanog trećeg puta iz Opatije. Sastala se svita koja predstavlja najjače saveze, a kojima je voda došla do grla, nogomet, košarka, rukomet, odbojka i vaterpolo. Sastali se ustvari bešćutni jadnici koji misle samo o sebi pod krinkom velike brige za hrvatskim sportom. Teške riječi? Ma kakvi. Krenimo redom.

Godinama mnogi klubovi grcaju u teškim problemima, ali dok je istovremeno u određene klubove kapala lova sa svih strana ovi isti savezi su šutjeli. Zašto su šutjeli? Pa s tim kapanjem bi oni kupovali talente iz klubova koji nemaju novca i dominirali bi natjecanjem. Na taj način su sustavno, dugoročno ubijali hrvatski sport. Upravo ti isti savezi, protežirajući zagrebačke klubove. Bilo je po onome „moraš se snaći, kako smo mi“. Naravno, to „kako smo mi“ ležalo je na ogromnom proračunu Grada Zagreba, ali i na ogromnom kapitalu koji se slijevao u državne tvrtke i one „blizu“ državnog oltara.
Za sport se u Hrvatskoj kroz proračune izdvaja oko 2 milijarde kuna. Samo zagrebački proračun za sport 2017. godine iznosio je 408 milijuna kuna (37 milijuna za Arenu, 28 milijuna za vrhunski sport, 150 milijuna za javne potrebe), 37 milijuna kuna država subvencionira Arenu, izgradnja sportskih objekata 18 milijuna, sufinancira se rad poliklinike za 25.000 sportaša, prijevoz i slično. Istovremeno, kompletan splitski proračun je bio 869 milijuna kuna.

Tako se recimo za rukomet (Program sporta) priznaju troškovi lige, članarine i kotizacije savezu, troškovi organizacije utakmice (sudac i delegat, zapisničar i mjeritelj vremena, liječnik, snimatelj, redari, prijava okupljanja, statističar) za gostovanje putni troškovi i smještaj kod udaljenih destinacija. Isto se priznaje i za sve mlađe kategorije. Pa sve to i za kup natjecanje. Zatim se priznaju troškovi priprema, kako za seniore tako i za mlađe kategorije, što uključuje i vitaminizaciju. Priznaju se i troškovi gostujućih ekipa kad su pripremne utakmice u Hrvatskoj. Stipendije se priznaju vrhunskim sportašima u iznosu 1600 kuna. Za regionalnu ligu (SEHA) ide smještaj svih službenih osoba, dvorana i osiguranje produkcije TV prijenosa za domaće utakmice, dok je za gostujuće prijevoz, smještaj i prehrana.

Ali to nije sve, u troškove ide i smještaj igrača na provjeri i njihovih pratitelja, smještaj registriranih dovedenih igrača, funkcionalna dijagnostika, liječnička i fizijatrijska skrb, skautiranje igrača (putni troškovi), provjera i oporavak igrača, dio stručnog tima koji nije stalno organiziran. Tu su još i turniri kao i pomagala za treniranje (uključuju i golove), sportska oprema za trenera i igrača (uključuje i tenisice/kopačke, i ekonoma), posebna oprema stručnog osoblja (vitaminizacija, psihološka priprema …).

I sada je sve to malo. Malo je jer su presušili drugi izvori sredstava. Ostali klubovi odavno se guše i ne „isporučuju“ dovoljno talenata, nestalo je državnih tvrtki koje sad paze na svaku kunu jer moraju poslovati na tržišnim osnovama, a i nema dovoljno za sve one koji su prekomjerno zaposleni. Uz sve to i domaće privatne tvrtke su klekle, a tek nas očekuje udar Agrokora.

Inače, ova opatijska inicijativa je pokrenuta 2016. godine preko HOO-a, kada je Mateša vladi u osnivanju doturio jedan dokument, o „unaprjeđenju statusa sporta u Hrvatskoj“, isti HOO koji se dobro zaigrao novcem poreznih obveznika. Točke dokumenta su tada bile:
1) Izrada i donošenje Nacionalnog programa sporta
2) Donošenje novog cjelovitog Zakona o sportu
3) Promjena pozicije sporta unutar sustava Državne uprave na način da se ustroji Ministarstvo turizma i sporta ili podredno Državna uprava za sport
4) Izmjena Uredbe o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću za 2017.g.
5) Isplaćivanje naknade sportašima I. kategorije na teret Državnog proračuna
6) Prijedlog da se izjednači socijalni i mirovinski status (estradnih) umjetnika i vrhunskih sportaša
7) Plaćanje zdravstvenih pregled sportašima na teret HZZO
8) Poticanje gospodarskih subjekata da ulažu u sport
9) Oslobađanje od carine i PDV‐a pri uvozu opreme koja je poklonjena sportskoj organizaciji od strane sponzora
10) Zapošljavanje vrhunskih sportaša u Ministarstvu obrane i
Ministarstvu unutarnjih poslova
11) Financiranje nastupa hrvatskih sportaša na olimpijskim igrama i zimskim olimpijskim igrama iz Državnog proračuna
12) Prijedlog da se hitno promijeni Zakon o priređivanju igara na sreću u dijelu nedomicilnih priređivača internetskog klađenja
13) Promocija sporta putem Sportske televizije

Zvuči poznato onome iz Opatije? Naravno, isto je.

Dosadašnji sustav je bio neodrživ. Krava koja je proizvodila mlijeko (talente) sustavno je udarana nogom i vime se začepilo. I nikog nije bilo briga cijelo vrijeme jer se i na taj način koji talent provukao. Onaj teži problem za udarače krave je što se njihova zlatna kasica prasica počela zatvarati. Vaterpolo im je prvi izgubio primat u državi pa odbojka i košarka (Cibona), dok se rukomet i nogomet još uvijek čvrsto drže. Međutim, rukomet je davno izgubio korak u Europi, sada se i naši talenti prelijevaju u druge države, dok klupski nogomet nije vidio europskih natjecanja od proljeća 1999. godine.
I nikoga to nije zabrinjavalo jer su se neki privatni džepovi dobro punili. Međutim, ulaskom pravosudnih organa i istraga u najveće svjetske organizacije FIFA-u i UEFA-u sustav je pukao. I krovne kuće su se morale reformirati da bi dobile uopće novac od sponzora. Jer nitko ne sponzorira i sufinancira sport na takvim, šporkim osnovama. Nitko ga ni ne gleda jer u stvarnosti i nema natjecanja. Pobjednik se zna, suđenje je orkestrirano, struke je sve manje jer tko bi bio trener u takvom sustavu. Ljudi u savezu su pod teškim optužnicama, a svi skupa bez ikakve ideje kako oživiti sport. Jedina ideja je novac poreznih obveznika. A tko bi drugi ulagao u to?

Zašto nije ulagano ravnomjerno u ostale klubove? Zašto su nogometni tereni ostali blatnjava močvara? Zašto se sustavom natjecanja i Statutom u savezima čuva ta nezamjenjiva vrhuška sporta koja ga je dovela do ruba ponora?
PR stručnjaci u ovom pohodu Miškovića i opatijske skupine idu toliko da uspoređuju TV prava engleskog Premiershipa s našim klubovima, a s istim tim pravima se ne mogu uspoređivati Njemačka, Španjolska, Italija i Francuska. Odakle toliki novac u Engleskoj, pa naravno prodajom proizvoda kojeg rade, nogometa. Za uređenim i poštenim sustavom natjecanja dolaze gledatelji, gledatelji kupuju proizvode, sponzori prodaju robu i plaćaju reklamu televiziji, televizija prodaje sve više prava u sve više država i veliki dio prelijeva klubovima.

Treba li usporediti Hrvatsku? Na pitanje Miškoviću da bi trebalo prvo srediti stvari u hrvatskom nogometu, on odgovara: „Ne treba. Ovdje nam država ili politika treba samo da postavi jasne zakone o raspodjeli onoga što mi zarađujemo.“ Što to klubovi zarađuju? Redom, prosjek gledatelja na domaćim utakmicama u sezoni 2016./2017. je bio 2.750, i to sve govori. Hrvatska se nalazi na 36. mjestu u Europi, iza kazahstanske lige, iza druge škotske, belgijske, nizozemske i švicarske lige, iza četvrte engleske lige.
Miškovićev prvi put s klubom je bilo ulaganje privatnog investitora (Volpi). Taj početak je bio voljeni, standardni hrvatski način, pokušajem izmjene GUP-a na Kantridi gdje bi uz novi stadion došao i poslovni centar te uz pokušaj investicije nigerijske vlade u izgradnju ambasade u Opatiji. Za sada su propala oba projekta. Drugi put je bio povezivanje s Dinamom, i dolazak velikog broja igrača pod čudnim okolnostima. I taj put je držao vodu nekoliko godina, ali kad je puno gladnih usta na pojedinom igraču nema dovoljno za klub. Klub radi u minusu. Vrhunac je bio rezultatski uspjeh osvajanjem kupa i prvenstva te plasman u skupine Europske lige. I tu nema tko što zamjeriti, čovjek je odabrao taj put jer je vidio da od HNS-a i hrvatskog nogometa nema koristi. Može se reći da je nakon Volpija netko drugi uložio, ali se i taj način potrošio, neodrživ je.

Sada Mišković traži treći put, i opet ne bi uložio svoje novce nego novce svih poreznih obveznika, naslanjajući se na ministarstvo turizma i ministarstvo financija. Međutim, premijer je jasno rekao svoj: HNS smrdi, provjetrite! Pri tome ciljano spominjući čak i Statut. Ministri Marić i Capelli su se samo slatko nasmijali na ovakve prijedloge Miškovića. Što je i logično. Zamislite da je netko Volpiju rekao: Daj novac, a ja ću raditi po svome. Ili da je netko rekao menadžerima igrača koji su stizali iz dinama i Lokomotive: Daj igrače, a ja ću ih prodati za 100% račun kluba. To jednostavno tako ne ide.

Uostalom, to najbolje zna Mišković. Zašto on ne bi dao svoj novac? To bi nas dovelo do nekog novog, četvrtog puta, kojeg ipak nećemo gledati. Zna Mišković da je to neodrživo jer je HNK Rijeka imala u prošloj sezoni prosječno 4.757 gledatelja u 1.HNL, čak ni Kantrida nije bila puna u utakmicama protiv Seville (9.256). A to je jednostavno neodrživo.
Ipak, ima u Hrvatskoj jedan klub koji se financijski izdigao na održivim osnovama. Klub kojeg su svih ovih godina gazili upravo iz razloga jer ima put koji pokazuje kako treba raditi. Klub koji ima 4 puta više gledatelja od prosjeka lige. Klub koji ima članova kao Bundesligaši. Klub kojeg Mišković nije vidio na svojim putevima. Nažalost, taj klub nitko nije slušao, a ni podržao kada je govorio o poštenim odnosima u savezu. Kada je govorio o ravnomjernom ulaganju u infrastrukturu. Kada je govorio o pravom brendiranju HNS-a, a ne ovom davno izblijedjele kockaste devetke. Tako da je jasno kako se svi putevi polako zatvaraju, i niti jedan neće ostati konkurentan Hajduku, a zbog toga trebaju sad državu za financiranje. Off-shore je zatvorio butigu.

Stvarnost je ta da bi Hajduk u ravnopravnim uvjetima u Savezu vrlo brzo bio nedostižan ostalim klubovima, upravo zbog svoje ogromne baze navijača, i to je jedini razlog zašto Miškoviću i ostalima ne odgovaraju promjene u HNS-u. Bez obzira što bi te promjene donijele oporavak cijelom hrvatskom nogometu i bile bi osnova za početak transparentnog i boljeg financiranja, od strane države, sponzora i TV-a. Iz svega toga je jasna magla koju “treći put” prodaje.

Ni sada, po treći put Mišković ne čuje pravi put poštenja, ne čuje čak ni premijera od kojeg pita novac. A kako bi i čuo kad su na istom sastanku u Opatiji bili predstavnici HNS-a Vlado Iveta (još iz doba Markovića u HNS-u) i Dinama Tomislav Svetina. Novac bi takvim „sportašima“ trebali dati porezni obveznici koji su glasali 90% protiv sadašnjih struktura i odnosa u HNS-u.

I nije ovo priča o HNS-u i Miškoviću, ovo je priča od samog početka po svim savezima. Da, istina je da sport nema dovoljno novca, ali da bi sport dobio novac treba izmijeniti Statute, provjetriti te političke generacije poslušnika, transparentno i pošteno poslovati da se zna svaka kuna gdje ide. Na ovim sada osnovama nitko nije lud dati novce, ni država ni sponzori ni televizija ni gledatelji, a onda sigurno neće ni turisti.


Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0