Na redakcijski email su nam stigle fotografije reklame javnog wc-a u staroj gradskoj jezgri, uz kratku poruku naše čitateljice: "Važno je imati rodijaka, pa moš šta oš i di oš”. Na trima fotografijama koje nam je poslala jasno se vidi odobrenje koje je stranci koja je tražila prostor za oglašavanje u splitskoj gradskoj jezgri izdao, i to s poštovanjem, a kako drugo kad se formulaično vraćaju službeni dopisi, v.d. pročelnik komunalnog redarstva Damir Babić.
Priča nas je zainteresirala, pa smo je odlučili dodatno istražiti i proširiti. Potpisani Babić dobro zna kako u aktualnom komunalnom redu stoji da se u jezgri ne smije plakatirati osim ako se ne dobije suglasnost nadležnog tijela, dakle potpisanog Babića samoga. Stoga ćemo pravilnik, u kojem se ta zabrana navodi, citirati “ U staroj gradskoj jezgri zabranjeno je bez odobrenja nadležnog gradskog tijela: Na pročeljima zgrada, kioska i drugih objekata postavljati reklame, natpise tvrtki i isticanje plakata. Postavljati sendvič reklame ili na drugi način reklamirati i isticati svoju djelatnost. ” Lijepo sročeno, ali u istome nigdje ne piše prema kojim kriterijima se nekome odobrava mjesto za reklamu u jezgri, a nekome ne.
Do Želimira Puljića u jezgri su se reklame stavljale kako se kome htjelo, da bi ih spomenuti poteštat u nekoliko dana poskidao osamsto. Ovakvim komunalnim redom se ostavlja na volju odgovornima da na svoju ruku, bez ikakvih kriterija daju dozvole pojedincima, a da u isti mah nekima uskraćuju bolju vidljivost njihove djelatnosti.
Da je potreba svakog većeg grada javni nužnik to nije sporno. Ako polažete ispit za vodiča za Splitsko - dalmatinsku županiju, jedno od pitanja vam je upravo raspored javnih nužnika u staroj gradskoj jezgri. Mnogi su budući vodiči odlazili posramljeni s pismenog ispita, jer nisu znali da se Splićani i Splićanke te njihovi gosti mogu snaći kada im pripne u Ulici Kralja Tomislava, u Nepotovoj, u Luci, u Turističkoj palači, na Matejuški, u Podrumima i gdje li već ne… Dakle, neosporno je da se građani neće olakšati na prvi oku manje vidljiv kantun svoga grada i neosporno je, ako ne želimo pomokreni grad, da gotovo svakih petstotinjak metara moraju postojati prigodna mjesta za nuždu.
Što je s malim obrtnicima?
No, jesu li baš velika ili mala nužda ono što u ovome gradu ima prioritet oglašavanja? Medijski najpoznatiji komunalac, Josip Rubić, o ovoj se temi na društvenim mrežama izjašnjavao posprdno, a njegovom šefu je pak, sudeći po gore spomenutom odobrenju, putokaz za javni nužnik prioritet. Nama bi bilo logičnije da taj prioritet imaju mali obrtnici koji ovaj grad još uvijek čine gradom, poput brijača Zvonka, butige trikotaže Fjok, ključara Barića i Krivića, postolara Hrvoja, pekare Kruščić, marljivih švelja okupljenih pod brendom Veštit, pašticerije Kirigin, filigrana Čivljaka i drugih… Komunalno redarstvo očito ne razmišlja tako, jer po njima, u jezgru se turisti i građani samo dolaze olakšati, a obrti, znamenitosti i sve ono što druge povijesne gradove čini atraktivnima, u nas je u drugom planu.
Ako samo mrvicu raširimo priču i prošetamo do Matejuške vidjet ćemo da se na javnom nužniku nalazi bankomat. Ovo ljeto se u istoj kućici nalazila i turistička agencija koja je sa zadnjim gostima počupala za sobom (očito ilegalne?) reklame, ali je na lijepim kamenim pločama ostavila lijepilo kojim su reklame bile pričvršćene.
Komunalac Rubić će kazati da se novinari opet bave, puritanci preskočite ovaj redak jer ćemo citirati riječ iz njegova posta na društvenoj mreži, "pizdarijama". Ali kako se ne baviti istima kada je komunalna služba nesposobna uvesti red? Jedna turistička agencija je na vrhu Bosanske prikačila reklamu koja ne djeluje kao da ima gore spomenuto odobrenje nadležnog gradskog tijela. Koliko ima da je sezona završila, a komunalna služba nije sposobna onoga tko ju je postavio natjerati da je skine ili da je, u krajnjoj liniji, sama skine i neodgovornom pojedincu ispostavi račun. Komunalna služba je bila nesposobna skinuti ilegalne plakate firme Mandis u gradskoj jezgri, kao što je nesposobna poskidati i sve one ilegalne plakate koji se još uvijek nađu bez ikakva odobrenja unutar stare gradske jezgre.
Da skratimo i da postavimo konkretna pitanja: kažite nam odgovorni, je li reklamiranje u gradskoj jezgri zabranjeno ili dozvoljeno? Jer postoji više punktova gdje se u istoj još uvijek plakatira. Koji su uvjeti za pojedine veličine oglasa, pa da se svi skupa educiramo? Je li poruka koju nam sve češće upućuju građani zbilja točna, je li točno ono o čemu mediji i društvene mreže posljednjih mjeseci bruje, da ukoliko si dovoljno uporan i ako “imaš svoga čovjeka” možeš dobiti dozvolu u Splitu za što hoćeš i gdje hoćeš? Jer po svemu gore navedenome, odgovorni jednostavno ne znaju za red, a bogme nisu, kako na svakom koraku u gradskoj jezgri možemo vidjeti, red sposobni uspostaviti. Jedna mala, dobro razrađena, knjižica pravilnika bila bi sasvim dovoljna. Nažalost podobni i nestručni takvu, da udaraju zadužene pečate i prekovremeno, a ne osam sati za koliko su plaćeni, ne bi bili u stanju osmisliti i na koncu otipkati. Da podvučemo crtu i damo poruku budućim tražiteljima plakatnog prostora, kazat ćemo kako je dovoljno biti vraški uporan i promućuran, pa ćete valjda dočekati da se vaša reklama zavijori i na zvoniku naše katedrale, jer nema boljega mjesta da vas gosti koji dolaze s kruzera uoče. Na pročelniku je samo da odobri taj vaš reklamni prostor, jer Velika Papalićeva palača nije ništa manje vrijedna od tamo nekog kampanelića iz trinaestog stoljeća.
Za kraj ćemo još jednom citirati jednog od aktivista koji se našao na nedavnoj diskusiju interesnih skupina iz gradske jezgre, a koji je pitao odgovorne da se izjasne “je li Palača stara olinjala kurva ili stara dama koju trebamo čuvati?”. Odgovor se nameće sam po sebi, stoga navali narode dok se starica potpuno ne ofuca…
