Svi mi volimo pobjeđivati, a pogotovo djeca. Za pobjedu nam je potreban natjecateljski duh, za pobjeđivanje na duge staze to mora biti zdravi natjecateljski duh. Sve što se gradi na pijesku u pijesak se i pretvori.

U radu s djecom jako je važno pomoći roditeljima u oblikovanju natjecateljskog duha njihovog djeteta. Pozitivan natjecateljski duh nas gura da postanemo bolji nego što smo bili, no ne nužno bolji od svih ostalih. “Važno je sudjelovati, a ne pobijediti” koncept je kojeg je jako često nekad i odraslima teško objasniti, a kamoli djeci. Nije bez razloga od strane kineziološke struke iskovan termin rana specijalizacija. On nije vezan samo uz fizički razvoj gdje sprječava rano izgaranje punog potencijala djeteta ako se prerano počne natjecati. Odnosi se i na djetetov emotivni razvoj za koji može biti štetan preran ulazak u svijet ozbiljnih natjecanja. Naravno, trener s razvijenim pedagoškim vještinama može djeci natjecanje predočiti kao zabavu prije svega i tako spriječiti eventualnu štetu proizašlu iz nezrelosti djeteta da se nosi s pobjedom i porazom.

Bacanje u “vatru”

Što reći djetetu koje nije pobijedilo? Kako ga motivirati za dalje? Kako mu objasniti da mora nekad izgubiti da bi očvrsnuo? Da ga ne možemo od svega zaštititi ako želimo da odraste u zdravu osobu? E, pa moj savjet je da ako želimo njegovati natjecateljski duh je da to radimo pedagoški i metodski. Prvo, važno je osvijestiti da ako je dijete dalo sve od sebe da je svakako pobijedilo, ako je bilo bolje nego zadnji put, ako je vise slušalo trenera ili roditelja da je opet pobijedilo. Drugo, može im se dati svakom po jedna plastična boca i zadatak da ubace od 1 do 5 kamenčića u bocu ovisno koliko su se trudili. Ako su dali sve od sebe neka ubace 5 kamenčića i obrnuto. Tako će znati procijeniti koliko su se trudili da prisvijestiti da uložena količina truda nosi sa sobom posljedice. Na treningu se rađaju pobjednici, natjecanje je samo trening u nizu. Tako da djecu valja preventivno brusiti da se pomalo nauče nositi s porazom. Metodski svako četvrti, peti trening ih sve više bacati u “vatru” na zabavan način. Nema strategije napretka ako smo u sigurnosnoj zoni cijelo vrijeme. Je li tako?

Postoje djeca koja imaju i previše izražen natjecateljski duh pa plaču ako nisu bila prva ili pobijedila. Kažu da dobar trening za njih predstavljaju interaktivne igre gdje će bolje upoznati i drugu djecu i surađivati pa s timom pobijediti i izgubiti. Davno mi je govorila profesorica : „Mi smo ono što mi mislimo da drugi misle da mi jesmo.“ Tako djeca grade sliku o sebi na temelju okruženja. Stalni gubitci i odraslima predstavljaju smak svijeta, a utoliko više djeci. Nije dobro da su druga djeca superiornija od njih, uvijek treba nastojati stvarati homogene skupine u kojima će djeca rasti i razvijati se. Dvorana i trener su veliki dio posla.

Gubitak samopouzdanja

Ako nedostaje natjecateljski duh, to znači da nešto nije uredu kod djece u smislu da im nedostaje samopouzdanja ili se boje ili trenera ili djeca ili im je sve to skupa dosadno i bez veze. Ili se boje izgubiti i dobit kritiku od roditelja jer su već previše iskritizirani pa sve što rade, rade da bi bili “dobri“.

U svakom slučaju, na prekrasnom, ali trnovitom i zahtjevnom putu roditeljstva, pedagoški educiran trener može biti velika podrška roditelju te pomoć u pravilnom oblikovanju natjecateljskog duha kod djeteta. Tada dijete može nositi taj duh kao pokretno gorivo u vrtić, u školu i uopće u život.