Nekada smo mogli satima trčati, a danas većina ne može ni petnaest minuta. S autom bismo najradije i u wc kad bi postojala ta opcija. Što nam se to dogodilo? Od svih obveza i ciljeva, zaboravili smo na sebe same. Životni vijek nam se zbog toga smanjuje.
Savjet stručnjaka je trčati dvadesetak minuta dnevno, no dobro bi bilo i tjedno za početak. Imat ćemo zdravije srce i pluća, bolji san, ljepšu kožu i bolje ćemo se osjećati. Najbolje je započeti na mekšim stazama uz adekvatnu opremu kako bi se izbjegle upale koje mogu odgoditi naše ciljeve. Priča se da je i štetno za koljena trčati po betonu, mislim da je još štetnije ne trčati na kauču s tiketom i pivom. Nema tog lijeka koji je bolji od trčanja, a također se riješavamo se i kilograma i celulita koji se znaju umnožiti u ovo blagdansko vrijeme blagovanja.
Dok trčimo najbolje je gledati dvadeset pet metara ispred sebe, a ne u tenisice kako bismo na vrijeme uočili moguće prepreke i imali dobar videokrug. Nije dobro disati plitko, valja se držat usparavno, a ne grbavo te je potreban rad ruku. Odlična motivacija nam može biti ekipa od 4, 5 ljudi koji vole trčati pa će uvijek netko moći. U dobrom društvu i zaboravimo da trčimo, a nije loše ni napuniti mp3 s motivacijskim pjesmama koje će nas motivirati da damo sve od sebe. Dobro je i kupiti torbicu u koju mogu stati bočica s vodom, mp3, mobitel i kljuci od auta. Nakon deset treninga polako postajemo ovisni o trčanju čak i ako nismo voljeli trčati prije.
U drugim zemljama ljudi koji rade u 7 ujutro ustaju u 5 sati i idu trčati. Dokazano je da ne budu umorniji već odmorniiji od onih koji su se probudili pola sata prije posla, pojeli burek i došli na posao. Kod nas se oni koji trče smatraju turistima ili puknutima, no pored svih tih menataliteta mi smo i dalje najsportski grad na svitu. Što bismo tek bili kad bismo razmišljali drugačije?
