Mater nas je pratila s prozora ili bi bila s nama, provodili smo vrijeme na svježem zraku, osim za vrijeme kućnog reda koji više ne postoji. Bili smo djeca, igrali smo se. Koristili bismo stare cijevi od antena za pljuce te smo brali crvene bobice i punili ih u boce od dvije litre kao zalihu metaka. Napunili bi puna usta tih bobica i pljucu (cijev) bismo stavili na usta i gađali jedni druge. Igrali bismo u timovima jedni protiv drugih.

Danas kad razmislim moglo se možda nekome i oko oštetiti da ga je bobica u oko pogodila jer stvarno bi zapeklo kad bi te boba pogodila. Danas koristimo puške nerf i sva djeca nose zaštitne naočale, a metci su od pjene i nemaju ni blizu toliku snagu kao bobica koja dobije ubrzanje kroz cijev kad jako puhneš. Nikome se ništa nije nikad dogodilo. Igrali smo se i čepaljkama. Gađali smo se oštrim čepovima od pive, danas bi nam trebao oklop za takvu igru.

Čujem da će i graničara izbaciti iz škole jer ti s loptom gađaš drugo dijete i to je agresivno. Tako pojedinci misle i kad ratujemo u klubu s laserskim puškama. Ciljamo u drugo dijete s namjerom da ga s oružjem osposobimo. Može se to gledati kako hoćete, ali ako gledamo očima djece vidimo igru. Jer djeca vole puške, pogotovo muška, i ako im nećete dati pušku oni će je sami od nečeg napraviti, možete jedino postići da ispred vas nisu iskreni i da se prave da to ne vole.

Polako svi zajedno idemo u drugom smjeru, djeci sposobnosti padaju. Svi mi koji smo igrali sve te dječje i tzv. zaboravljene igre smo danas normalni ljudi, a svi ovi kojima su roditelji branili hrpu toga da ne bi ispali ovakvi ili onakvi, takvi su i ispali.

Djeca moraju biti djeca, muški se moraju igrati malo življe, curice trebaju više pažnje. To je tako uvijek bilo i bit će i za sto godina.

Dječji pogled ostaje isti kroz stoljeća. Nama preostaje da ga pronađemo i unutar sebe, gdje smo ga zakopali u davnim danima našeg djetinjstva.