Postoji razlika između poziva koje dobivamo od tata i poziva koje dobivamo od mama.
Kad zove tata na probni trening, to izgleda otprilike ovako: "Dobar dan, je l' to Sparta?" "Je." "Koliko to košta i kad mogu dovest maloga na trening?" Ja moram pitati koliko dijete ima godina da znam u koju će grupu. I onda kažem koliko je članarina i kad mogu doći na probni trening. I onda tata počne pričati što je on trenirao kao mali i kako je sport dobar. Ja pokušavam objasniti što sve treba ponijeti, gdje treba doći i sl., ali tata već puše u slušalicu i imam maksimalno tri sekunde da mu nešto objasnim. Onda budem polunapuhan, objasnim mu što više i opet sam siguran da će me popodne zvati žena jer je "onaj njen" sve zaboravio.
Mame pak idu u drugu krajnost. "Idu li čarapice? Moraju li biti protuklizne? Mogu li protuklizne i papučice? Gdje se vi nalazite? Tko je trener? Što vi tu točno radite? Možete li mi reći malo više o programu?". Ja, ne znajući odakle da krenem, probam objasniti najosnovnije informacije i držati se teme tako da u nekih 5 minuta sve završim. Računam da ćemo pričati u klubu ako im se svidi probni trening.
Sve u svemu, mislim da bi mame mogle postavljati manje pitanja nevezanih za temu i da bi se možda trebale malo više isključiti, a da bi se tate trebale malo više uključiti. I mislim da su tate u globalu puno objektivniji oko djeteta.
Oni kažu: "Živo je dijete, ne mogu s njim izaći na kraj, evo, dovest ću ga da se ispuše." I to je to. S tatama je teže dogovoriti probne treninge jer nemaju puno strpljenja, no s tatama nam je odlično dogovarati sportske rođendane. Tate zovu: "Kad je slobodan termin? Koliko košta? Kad mogu doći po pozivnice?" I to je to. Neće oni tu doći ako su skeptični, ali ako znaju da je program dobar, odmah će doći.
Dok mame, njima je dijete 10 puta bilo u Sparti na rođendanu, dijete je oduševljeno, ne želi slaviti nigdje drugdje nego tu i mama je opet skeptična i pobjegne joj 1. termin, pobjegne joj 2. termini na kraju joj preostane neki najnepopularniji termin zato što ne želi da joj se djetetu upropasti rođendan. Tako da nam je u nekim stvarima puno lakše s tatama, u nekima s mamama.
Sve ove stvari su meni simpatične i meni su puno pomogle kad sam ja svoje dijete upisivao u vrtić. Mislim da je odlično dok su roditelji usmjereni na dijete, na ovaj ili onaj način i da kroz sve to možemo samo svi biti pobjednici!.
