Živimo u zabludi ako mislimo da je za uspjeh najvažnije završiti fakultet, zaposliti se, biti politički aktivan, biti nadaren, izdvojiti se iz mase itd. Onima koji imaju viziju, neće biti važno tko je na vlasti, imaju li početni kapital ili pak odakle krenuti. Vizija ruši sve prepreke. Uz viziju najvažnija je ustrajnost. To je ono kad nas život baci na koljena devet puta, a mi lagano ustajemo deseti put te brišemo prašinu s košulje i s visokim gardom napadamo dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Postoji mnogo nadarenih ljudi koji su neuspješni, genijalaca koji su zaslužili biti nagrađeni, a nisu. Obrazovanog kadra imamo na svakom šanku kvartovskih kafića. Ali ono što čini razliku te čini obtrazovanje iskoristivim u životu su USTRAJNOST, ODLUČNOST I MUDROST. Mislim da se nitko ne usudi utrkivati protiv tih. Nažalost, ustrajnost je osobina koja polako izumire. Današnje generacije sve su sklonije odustajanju. Odmah traže novu igračku, školu, djevojku, ženu, auto. Nema vise popravljanja starih stvari. Onaj koji ustraje uživat će divne plodove. Ne možemo vidjeti ljepote oceana ako se stalno iznova, nakon desetak otplovljenih metara, vraćamo na kopno.
Kako razvijati ustrajnost kod djece?
Znamo svi da se iz „nejaka trn oštri“. Stoga se u slijedu ovog razmišljanja sama od sebe nameće misao da je ustrajnost dobro poticati od malih nogu. Ali kako? Moramo prvo postati dobri u postavljanu ciljeva. Prvi ciljevi djeci moraju biti lako dohvatljivi, kako bi ih osokolili te kako bi se oni sami uvjerili u svoju sposobnost ostvarivanja ciljeva. Pojasnit ću primjerom iz sportskog rada s djecom, što mi je najbliže. Ako mi na njihovom prvom treningu u životu odmah damo poligon unatrag na vrijeme normalno da to neće biti najmudrija odluka pri razvijanju ustrajnosti. Dijete neće biti sposobno za tako složen zadatak te će se osjećati obeshrabreno i demotivirano. Važan je OSTVARIV cilj.
Ako dijete zapne na jednom od ciljeva, nemojte mu odmah vi riješiti zadatak i poljubiti ga. Uhvatite zraka, kidajte prejake emotivne spone za dobrobit vašeg djeteta. Nekad treba staviti srce u džep, ne kako bi se provodile diktatorke odgojne metode, već kako bi se djetetu dopustio rezultat iz kojeg će najviše naučiti. Rađe probajte razgovorom pomoći da dijete samo dođe do zaključka zbog čega nije uspjelo u zadatku i što bi moglo napraviti da idući put uspije, usmjeravajte ga. Ako i tada ne uspije, pohvalite ga za trud. Ako uspije, nemojte likovati u smislu: „jesam ti rekao, eto vidiš kad mene slušaš“ itd. jer mu time šaljemo poruku da je bolje odmah slušati roditelje nego koristiti svoje sposobnosti i sam doći do rješenja pa i pogriješiti.
