Ono što prepoznajem kod djece koju treniram je puno šire od sportskih afiniteta. vidim i koliko je dijete motorično, poslušno, sabrano, koliko ima empatije za drugo dijete, količinu koncentracije, brzinu usvajanja novih vještina, osobina, sposobnosti i znanja, koliko je dijete strpljivo i voli li dijeliti stvari, vidim vrlo brzo koliko je dijete sposobno razmišljati svojom glavom, a kroz igru i natjecanje tu kod nas unutar kluba vidim i koliko je dijete snalažljivo, koji sport mu se najviše sviđa, voli li više sportove s loptom, bez lopte, borilačke sportove, ako da, koje...
Vidim koliko je dijete voljeno i priznato i koliko je na njega usmjerena obitelj.
Vidim kakvu vrstu osobnosti i karaktera formira unutar sebe.
Volim detektirati koji je djetetov jezik ljubavi, za to mi treba koji trening više jer to ne mogu dok se dijete ne opusti i ne stekne povjerenje u mene. Na jezik ljubavi mislim po onoj popularnoj knjizi, u smislu, je li mu više potreban jezik priznanja, kvalitetnog vremena u smislu da prije i iza treninga malo popričam i dam koju dodatnu igru ili domaći uradak da nešto nacrta za klub, ili je to jezik uvažavanja, da dođem koji put do njega, vežem mu špigete, pomazim ga po glavi i kažem: "Hej mali, super ti ide, morat ću te pohvaliti roditeljima, osvojio si pet bodova."
Možda je to jezik darivanja pa za uložen trud ću mu pokloniti kiki bombon. Puno toga utječe na pristup, ali mislim da su sva djeca kombinacija ovoga svega i da koliko pažnje dobiju toliko će voljeti trenirati. Mislim da trener treba biti neko tko će se truditi djeci biti primjer. Također mora naći tanku nit srca po kojoj će se popeti da bi ga djeca slijedila, a ne se izderati dva puta pa tako dobiti koncentraciju. I to svaki trening treba iznova pronalaziti, tu nit, kako kod grupe tako kod svakog djeteta unutar grupe. To mogu samo profesionalci koji se vide u tome, koji to ne odrađuju samo zbog džeparca nego i zato što ih to ispunjava na neki način. Mislim da dobar trener treba pomoći djetetu da svako malo ode skalu više. Sad si ga naučio pucati punom nogom, sad si ga naučio da napravi maksimalno par koraka i da se dodaje ako nije prazan prostor, pa dupli pas, pa kolut naprijed, pa hodati po gredici, pa da ne priča dok ne digne ruku i dok ga se ne prozove, pa da bude timski igrač, pa ovo pa ono pa ovo pa ono. Za odnos s djecom kao i za njihovo upoznavanje, neizmjerno je važna i komunikacija s roditeljima. Komunikacija s roditeljima treba biti skroz iskrena, ali i diplomatska.
Treba reći roditelju što se sve događa, ali s poštovanjem i ljubavlju prema djetetu. Tek tada će roditelji to cijeniti i tek tada će i roditelji biti motivirani dovoditi djecu cijelu sezonu jer nisu samo djeca ona koju treba motivirati, to su i roditelji.
Eto dragi svi, nadam se da sam malo pomogao s ovim, nadam se da će ove smjernice služiti drugim trenerima u pristupu djeci, ali isto tako i roditeljima. Premda smo roditelji i imamo roditeljske instinkte, svako promišljanje ili smjernica vezani za našu djecu, mogu nam biti inspiracija za odgoj i sretan život.
