Mnoge sportske škole za donju dobnu granicu stavljaju baš tri godine. U čemu je štos? Zašto dijete od tri godine može nešto što dijete od dvije i pol ne može? Velika je razlika između dvogodišnjaka i trogodišnjaka. S trogodišnjacima je puno lakše živjeti jer imaju dvosmjernu komunikaciju pa polako imamo prve prave razgovore. Trogodišnjak razumije da na svijetu postoje ljudi koji su važni kao i on. Dvogodišnjaci primjećuju osjećaje svojih roditelja dok se trogodišnjaci u njih i uključuju.
Trogodišnjaci polako postaju zadovoljni samima sobom i polako počinju hvaliti sami sebe te očekuju da njima važne osobe viču bravo. Premda su tu i dalje nesuglasice, možete lakše disati jer ćete se prije susresti s kooperativnim trogodišnjakom nego dvogodišnjakom. Dvogodišnjaci misle kako nijedna stvar na svijetu nije važnija od njihove. Trogodišnjaci polako razmišljaju i o potrebama drugih te razumiju pravila i posljedice kršenja te počinju usvajati vrijednosti roditelja. Trogodišnjak počinje razmišljati prije nego što nešto napravi, ali ne možemo na to previše računati.
Djeca vole imati mogućnost izbora
Disciplina u ovoj dobi uključuje uvjetovanje djeteta da postupa kako roditelj želi, a ne poučavanje o donošenju moralnih prosudbi (koncept dobrog i lošeg razvija se oko šeste godine). Disciplinske tehnike manje uspješne za dvogodišnjake bit će dobre za trogodišnjake. Zadatak roditelja trebao bi biti procijeniti koliko dijete razumije pa to udvostručiti.
Kad je dijete izvan kontrole, može razumjeti time-out kao vrijeme koje će u mirnom kutku vratiti kontrolu. Djeca vole izbore, kod kuće, u vrtiću, na treningu itd. Vole sudjelovati u procesu odabira jer se tako osjećaju važno pa je veća šansa da će surađivati. Najbolje im je ponuditi dvije mogućnosti, više od toga ne, da ih ne preplavi. Nemojte misliti da morate biti psihološki korektni cijelo vrijeme, u nekim situacijama jednostavno ćete se trebati pozvati na roditeljski autoritet i dati djetetu konkretnu naredbu. Našim dragim trogodišnjacima je mašta živa. Stalno se igraju pretvaranja. Stvaraju maštovite scene za svoj užitak. Njihova sposobnost da žive u svijetu mašte pomaže im da uče o stvarnom svijetu. Pretvaraju se u mace, pase, zeke, superjunake, likove iz crtića i te igre pretvaranja odličan su prozor da vidimo što se događa u njihovoj glavi.
Pokušajte potaknuti njegovu maštu kako bi ga potakli na suradnju i onda ništa nije teško, pomognite mu da surađuje spuštajući se na njihovu razinu govoreći njihovim jezikom. Kad naučite pronaći tu tanku nit srca i penjati se po njoj ne samo da će vas slušat vaša djeca, nego i sva druga djeca.
Uživanje u maštanju
Um trogodišnjaka bogat je maštom. Za tu dob Maša i Elsa su stvarne osobe jer oni ne troše energiju na razdvajanje stvarnog od zamišljenog. Tu leži opasnost da roditelji pomisle da je njihov zadatak očistiti djetetov lakovjerni um od nestvarnoga i tu griješe. Neka djeca uživaju u maštanju, kad njihovi misaoni procesi postanu sofisticiraniji, oni će sami znati razliku. Maštanje je od terapeutske svrhe te je dobro čak i za odrasle.
Koristite barometar da vidite šteti li ili koristi mašta vašem djetetu. Jer isti maštoviti um koji stvara maštarije može stvoriti i strahove.
Zbog svega ovoga je trogodišnjak poput leptira koji pomalo izlazi iz ljušture svog ega unutar kojeg postoji samo on sam. S njim postaje moguća interakcija, on pomalo postaje sposoban slijediti neki program pa tako i sportski. Još uvijek se s njim priča njegovim jezikom, jezikom igre i oponašanja, ali komunikacija je ostvariva. Sportski program s dvogodišnjakom izgleda poput čuvanja sa sportskim elementima dok je s trogodišnjacima to čitav nivo više. Postoje škole koje nude sportski program i za dvogodišnjake i od njih nema štete, dapače. No najviše što za svog terrible two možete učiniti jest obasuti ga ljubavlju i nježnošću iščekujući da vam otvori, kad dođe vrijeme, dragocjenu školjku svoga bića.
