Mogli smo možda pretpostaviti, ali teško smo mogli znati da ćemo živjeti u vremenu u kojem nema knjiga. Da će u Splitu svoja vrata preko noći zatvoriti tri velike knjižare, Profil u prodajnom centru Joker, “Miroslav Krleža” na Pjaci te kultna knjižara “Morpurgo“.

Neka me netko ispravi ako sam krivo pročitao vijest da je zbog dugova tvrtke Algoritam MK, knjižara Morpurgo koja je radila od 1860. godine zatvorila svoja vrata, pridružujući se drugim žrtvama na Trgu posljedica hrvatske postprivatizacije. Ima li još nešto tužnije od činjenice da Split kao grad kulture uskoro neće imati niti jednu jedinu knjižaru? Očito da ima. Tužnije je samo to koliko je u fokusu javnog prostora nebitno što nam se ovo sve događa.

Grad je oblijepljen prekrasnim fotografijama budućih gradonačelnika i velikim sloganima njihovih obećanja. Grade se mostovi, tuneli, poslovne zgrade te se pripremaju rakete za ispaljivanje na Mjesec. Samo ako upravo toga i toga u nedjelju 21.5. zaokružite. I nekako, ne može čovjek da se ne osjeti uzaludan i izgubljen na ulicama tog našeg grada koji je postao destinacija, a prestao biti grad. Prostor “Miroslava Krleže” vjerojatno će dobiti netko tko će znojnim Englezima posluživati “shrimps alla muffe” za 150 kuna. Morpurgo će vjerojatno postati sladoledarnica pa ćemo tako umjesto moderne književnosti imati stracciatellu te jogurt/šumsko voće. I jednostavno ćemo postati krajnje i neizmjerno glup narod, za što već postoje brojni dokazi.

Gubitak knjiga je gubitak naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Gubitak knjiga je kapitulacija pred smrtnošću. Jer knjige su živ glas, duh koji korača po zemaljskoj kori. Knjiga nastavlja biti živa misao neke osobe od koje nas dijele vrijeme i prostor. U nacističkoj Njemačkoj, da bi izbrisali jednu epohu, knjige su spaljivali. Danas je dovoljno aktivirati nekakvu zadužnicu u banci, kojom se traži najamnina ili isplata izdavaču i mi knjiga više nemamo. Ne treba nam lomača koja guta zapise ukoričene celuloze. Knjige ,naime, uvijek imaju više duha nego ljudi koje susrećemo. A danas, ni ljudi ni knjiga. U starome Egiptu pronađen je sljedeći zapis koji je datiran u vrijeme Novog carstva: “Knjiga je vrjednija od svih spomenika i od svih grobnica, urešenih oslikanim stupovima, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.”

Kao učenik gimnazije, kasnije student prava pa odvjetnik i kolekcionar, možda sam ih na svojim policama nanizao oko 1500. I možda to zvuči nerazumno no mislim da ih uopće nemam dovoljno.

No sve ovo o čemu pišem, moguće da će teško doprijeti do nekoga tko bi mogao spriječiti ovakvu suludu devastaciju slobode čovjekovog rasta i razvoja. Ovaj fast food nacizam. Primitivno seljaštvo uhljeba i pečene janjadi. Zar je stvarno moguće da je došao dan da oživi jedan Franz Kafka? Stravični svijet Georgea Orwella, u kojem zaglupljivanjem naroda kontroliraš cijeli svijet? Trgnite me iz ovog i recite da sanjam! Zar mi mislimo da nećemo uskoro svi nestati kao i te knjige?!