Ugledni antroponimičar i vrsni poznavatelj rodoslovlja splitskih obitelji 83- godišnji Mario Nepo Kuzmanić po vokaciji je klasičar, po obrazovanju inženjer kemije, a zapravo veliki ljubitelj povijesti sa naglaskom na prezimena i obitelji grada Splita te manjim dijelom i njegove okolice koja ga je u mladim danima na određeni način već odredila u kojem će poslovnom smjeru ići.
Do završetka studija je pročitao čitav niz knjiga, u nekadašnjem Jugovinilu je proveo 18 godina i dok je bio direktor baze zabilježili su najbolje rezultate u kemijskoj industriji ondašnje države. Kada je unatoč tome nesklon, kako sam kaže, podobnosti i podložnosti protjeran s posla okrenuo se povijesti obitelji, prvenstveno svoje, prezimenu i nastanku proučivši sve što je o tome ikada napisano. Bilo je to vrijeme kada se u samoobrani okrenuo povijesti tijekom čega je analizirao, ispravljao greške iz povijesti Splita ne radeći samo na antroponimiji nego i na demografiji.
Ispravljanje povijesnih brojki
Počeo je pisati feljtone sa svojim rođakom Brunom Kuzmanićem koji su objavljeni u Slobodnoj Dalmaciji što je u to vrijeme bila novina s obzirom da je plasirao kao osnovno pravilo u istraživanju obitelji tzv. metodu kontinuiteta koja podrazumijeva utvrđivanje nepobitnog srodstva između dvije susjedne generacije.
Prilikom istraživanja i pisanja knjiga uvijek je imao angažiran odnos prema brojkama jer se kao klasičar svrstava i među pitagorejce kojima je u osnovi svega upravo broj. Utvrdio je da je Split 1348. godine u vrijeme velike kuge imao između 2000 i 2200 stanovnika, a ne kako su neki pisali 10 tisuća, uz to je otkrio da Split u vrijeme Marka Marulića od 1450. do 1524. godine nije imao 10 tisuća stanovnika već 2750 do 2850.
Razlog "šumovima" među brojkama vidio je u tadašnjem podatku prema kojem je Salona u to vrijeme imala 60 tisuća stanovnika što je po njemu potpuno neutemeljeno kako je detaljno obrazloženo u njegovoj posljednjoj knjizi izdanoj prije mjesec dana. Otkrio je i da je prezime u Splitu počelo nastajati sredinom 14. stoljeća, dok u Dubrovniku i Zadru čak pedesetak godina ranije.
Prezime koje ga je najviše namučilo
Otkrio je i da se nije razlikovala dodatna identifikacija pojedinca od prezimena, da će proces dodatne identifikacije pojedinca dovesti do prezimena, a samo prezime je po definiciji zadnja faza dodatne identifikacije prezimena. Obradio je i teorijski dio prezimena dajući mu ime, naslov, genezu čime je zapravo radio svojevrstan pionirski pothvat. U istraživanju prezimena najviše se namučio i pisao o prezimenu Brnabić o kojem je čak pisao u svoje dvije knjige i konačno u posljednjoj.
Do danas je objavio ukupno sedam knjiga, prvu 1998. godine „Splitski plemići, prezime i etnos”, a zatim „Splitske obitelji u zemljišniku iz 1832. godine”, „Splićani u Zagrebu”, „Splitski građani, prezime i etnos i drugi članci”, „Splitski govor moje babe Franine i stara postojbina Moliških Hrvata i drugi članci”, „Prezime i preci između predaje i dokumentacije”, te „Splitski plemići, prezime i etnos i drugi članci”.
Nova rubrika na Dalmaciji Danas
Čitetelji Dalmacije Danas od ovog ponedjeljka (25.11.) moći će čitati novu rubriku u kojoj će Mario Nepo Kuzmanić predstavljati najstarija splitska prezimena.
