U podnožju Dinare, na granici Dalmacije i Zagore, nalazi se Vrlika. Mali, ali živahan grad, bogat prirodom, običajima i ljudima.
Od Splita je udaljena tek nešto više od sat vremena vožnje, ovisno o brzini i putu kojim se krene. Ovaj put, Vrlika nam je (ponovno) otvorila vrata svojih priča: onih satkanih od prirode, rada i ustrajnosti njezinih stanovnika. Mnogi koji su rodom iz ovog kraja s ponosom će reći da je Vrlika njihov dom i mjesto koje se ne zaboravlja.
Posjetili smo je u jesen. Vrličani s ponosom kažu da je to doba kada boje planina i polja dobivaju zlatne tonove, lišće otpada, a mirisi djetinjstva i ognjišta bude sjećanja na neka, nazovimo ih, jednostavnija vremena. Kako za koga...
Jedan od takvih čuvara sjećanja i života u ovom kraju je i naš sugovornik, Božo Žeravica iz Garjaka. Rođen 1942. godine, Božo se od malih nogu uključivao u, kako sam kaže, kulturni život svoga sela.
Božo nas je dočekao s ojkavicom
- Bio sam desna ruka mnogima selu koje su imali potrebu da im se iz Vrlike donesu razne namirnice. Budući da sam išao u školu u Vrliku, često sam im donosio što je trebalo, osobito ako su imale malu djecu - prisjeća se Božo u razgovoru za naš portal.
Dodaje i kako je 1955. godine pomagao jednom rođaku kojem je žena umrla pri porodu:
- Odmah sam mu bio desna ruka, svakoga dana donosio sam mu mlijeko ili što mu je trebalo - ističe.
Od ranih dana, kaže, nije ga toliko privlačio društveni život koliko onaj seoski i kulturni.
- Sa 17 godina sam radio kao učitelj razne nastave u Garjaku - dodaje.
Vi ste radili već sa 17 godina kao učitelj?
- Da, kao učitelj razne nastave. U Garjaku je tada bio most koji je povezao selo s Ježevićem, gdje su djeca išla u školu. 19. prosinca 1959. godine most je bio uništen i djeca nisu mogla ići u školu. Bilo je veliko povodnje, veliko opterećenje za most i na kraju se srušio. Djeca su tada ostala bez škole. Općina je tada insistirala da se škola u selu ne ukida, da djeca imaju nastavu. Upravo te godine sam se trebao sam upisati u srednju školu u Rijeku, učiteljsku školu, ali se nisam uspio upisati. Roditelji su me zadržali u selu. Pošto sam bio jedan od mlađih i pristojnih ljudi u selu, ljudi iz Općine su odlučili da radim kao učitelj.
Radio sam četiri mjeseca, od 1.travnja do 31. kolovoza. Upisao sam potom školu u Osijeku, a iz Vrlike su me zvali natrag jer nisu pronašli učitelja., odnosno sretnije rješenje od mene - kroz smijeh će.
I jeste li se vratili?
- Da, i otac i majka jedva su čekali da se vratim. Tako sam ostao po njihovoj želji. Radio sam potom u školi osam godina.
Od prvih dana osnivanja 1964. godine, naš sugovornik aktivno je djelovao u Kulturno-umjetničkom društvu KUD 'Gradina', koje i danas djeluje. Iako je 1982. godine KUD 'Gradina' promijenio naziv u Kulturno-umjetnička udruga 'Milan Begović' Vrlika, naš sugovornik ostaje ponosni član od samih početaka.
O početcima KUD 'Gradina' - danas KUD 'Milan Begović' Vrlika
Naime, davne 1964. godine Božo je sudjelovao u osnivanju udruge. Već 1966. godine nastupio je na prvoj Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, a sljedeće, 1967. godine, na prvim Đakovačkim vezovima.
- Godine 1966. osnovana je Međunarodna smotra folklora u Zagrebu, koja je najveća i najprestižnija smotra folklora u Republici Hrvatskoj te se održava u Zagrebu. Nakon toga, sudjelovali smo i na smotrama u Vinkovcima i Đakovu. U to vrijeme počeli smo sve više sudjelovati u folklornim događanjima i kulturnim aktivnostima izvan našeg sela - priča nam.
Početci društva bili su skromni, ali strast prema folkloru i tradiciji bila je velika.
Njihove tradicionalna vrlička nošnja sastoji se od koparana, gaća, krožet, jačerme i pripašnjače.
Božo se prisjeća:
- Jednom sam 1966. godine morao poći tražiti jačerme. Bilo ih je najviše u pravoslavnim obiteljima. Obrtnik mi je rekao: 'Idi kod Rusne Šarca, tamo ćeš pronaći kompletnu nošnju. Ali nemoj reći da si Antonov sin, reci da si Maćin unuk. Jer Maćo je bio općinski žandar od 1899. do 1918. godine'. I tako je bilo. Došao sam kod njega i kad sam mu rekao čiji sam, zaplakao je. Nošnju je imao njegov sin, a sin je bio u Engleskoj. Otvorio je tada škrinju i rekao uzmi što ti god treba.
Upitali smo ga potom u nošnji koju je imao odjevenu.
- Njegovo je vlasništvo. Izrađena je negdje oko 1999. godine - govori.
A možete li danas naći nekoga tko bi ušio takvu nošnju?
- Može se, ali teško. Treba prava osoba koja zna i cijeni taj posao.
Komični libreto Milana Begovića' 'Ero s onoga svijeta' uz nadahnuće muza uglazbio je Jakov Gotovac. Od praizvedbe 2. listopada 1935. u Zagrebu do danas, ova komična opera izvedena je više od stotinu puta, postavši nedostignuti uzor u ovom glazbenom žanru. Egzotična scenografija i melodika osvojila je gledatelje u više od pedeset europskih pozornica. No nigdje kao u Vrlici, na česmi Ero ne doziva tako srdačno svoju Đulu. Vrlika koja je Begoviću bila inspiracija za ovo djelo ostaje najljepšom pozornicom za scensko izvođenje opere. I uvijek iznova čovjek se pita što nas u tom djelu privlači: radost ili zanos, inicijacija i udvaranje, snaga i prkos ili sve to u jednom, u vrličkom kolu jedinstvenom, neponovljivom iako nitko od plesača ni riječ ne prozbori.
U jednoj od najljepših i najpopularnijih hrvatskih opera 'Ero sa onoga svijeta' za koju je libreto napisao Milan Begović, a glazbu je skladao Jakov Gotovac završni ples je vrličko kolo koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ples i bogatstvo vrličke nošnje stapaju se u sklad boja, pokreta i pjesme svjedočeći o neuništivosti tradicije hrvatskog čovjeka.
- Ja sam za taj čin živio i živim u nošnji koju sam predstavljao. Danas imam 84 godine, ali nikada mi nije bilo teško obući se i nastupiti te predstaviti naš vrlički kraj i običaje. Nije mi teško, to me hrani.
Upitali smo ga i o česmi u selu, koja je važan dio lokalne povijesti.
- Povijest ove česme je vrlo bogata, ali mladi ne znaju puno. Sadašnje generacije, mladi koji su uključeni u KUD 'Milan Begović', nastupaju na česmi i ispred mlinice te održavaju običaje. To je naš izvor snage i naš način da prenosimo tradiciju.
Na pitanje kako društvo funkcionira danas, Božo je objasnio da, kada idu na gostovanja, poput smotre folklora, okupljaju desetak starijih pjevača, dok mladih plesača zna biti i do trideset. Istaknuo je da društvo i dalje djeluje vrlo aktivno i organizirano.
Božo je također naglasio da je broj članova impresivan za malo mjesto.
U društvu zna biti i sedamdeset članova, što je značajna brojka za Vrliku, koja ima oko 1800 stanovnika. Iako je nekada, u Garjaku, selo bilo ljepše i bogatije, danas je broj stanovnika smanjen.
Prisjetio se i prvih gostovanja društva:
- Prvo gostovanje bilo je 1966. godine na međunarodnoj smotri u Zagrebu, a naše društvo je osnovano 1964. godine. Prof. dr. Ivanu Ivančanu i Zvonimiru Ljevakoviću, organizatori Međunarodne smotre folklora njima je Vrlika bila uzor na svim smotrama - rekao nam je za kraj.
Osim gospodina Bože Žeravice, naš sugovornik je i 23-godišnji mladić koji aktivno njeguje i prenosi ovu tradiciju svoje Vrlike. Njegovo ime je Duje Maras, član Kulturno-umjetničke udruge „Milan Begović“ od 2016. godine.
- Gostovali smo u raznim gradovima i državama, a moram istaknut gostovanja u Bosni i Hercegovini, gdje nas uvijek srdačno dočekaju. Sudjelovali smo i na putovanjima po Italiji, Poljskoj, Češkoj, Litvi i drugim zemljama.
Osim nastupa, društvo radi i na očuvanju starih običaja. U posljednjih nekoliko godina trude se uvesti veći broj članova, odnosno potaknuti ih i motivirati na muško i žensko pjevanje, ali i stare plesne forme poput muškog i ženskog zabacivanja.
Što je zabacivanje?
Muško zabacivanje je ples u kojem četiri muškarca plešu zajedno, trojica vode i četvrti ih slijede, dok žensko zabacivanje uključuje ženske plesne grupe, a ponekad i mješovite formacije. Duje napominje da su mladima ove igre vrlo zanimljive i da ih je uspio motivirati na sudjelovanje.
Posebno ističe važnost vrličkog kola, koje se i dalje igra na tradicionalan način.
- Ne kažemo da plešemo, nego igramo kolo. To je tradicija koju održavamo.
Društvo nastavlja s redovitim probama i pripremama za nastupe, a Duje ističe da se sve aktivnosti ponavljaju i održavaju kontinuirano, kako bi tradicija živjela i u budućnosti.
Je li teško danas okupiti mladost?
- Moramo priznat da nam je mladost uzor i daje život društvu. Trudimo se održavati tradiciju, da se izgubimo ono što smo stvarali 60 godina - dobacuje Božo.
- Ako smo mogli djelovati i tijekom rata, zašto ne bismo sada nastavili s ovim radom? - ističe.
Duje Maras ističe da ga u društvo 'Milan Begović' najviše privukla potpora prijatelja koji je već bio član. Pozvao ga je da dođe, obećavši mu da će mu se svidjeti, što se pokazalo istinitim. Kada je stigao, dočekala ga je sjajna ekipa stariji i mlađi članovi zajedno, spremni za druženje i zajednički rad. Najvažniji element za Duju je upravo druženje. Promatrajući starije, uči od njih kako obavljaju svoje zadatke, a potom i sam nastavlja tradiciju. Članovi društva putuju po raznim mjestima, a gostoprimstvo i srdačan doček domaćina svaki put ostavljaju snažan dojam.
- Putovanja i nastupi posebno motiviraju mlade, jer bez konkretnih nastupa teško je održati zainteresiranost i napredak. Nastup za članove društva predstavlja nagradu. Uživanje u onome što rade i priznanje publike. Aplauz i pohvale daju energiju i dodatnu motivaciju za daljnji rad - kazuje nam mladi Duje.
Tijekom svojih devet godina u društvu, Duje je putovao diljem Europe, preko Italije, Litve, Austrije, Poljske, ali i susjedne Bosne i Hercegovine.
Društvo danas broji oko 70 članova, što je iznimno velik broj za malo mjesto poput Grada Vrlike, koja ima oko 1800 stanovnika. To čini njihov rad još značajnijim, jer veliki broj ljudi aktivno sudjeluje u očuvanju tradicije.
Duje nam objašnjava da se broj članova koji sudjeluju u putovanjima često mijenja, jer ljudi imaju svoje poslove, fakultetske obaveze, obitelj i djecu. Ipak, ljubav prema folkloru i tradiciji i dalje okuplja mlade i motivira ih na sudjelovanje.
Za Duju, jedini razlog da bi prestao biti član društva bila bi bolest ili smrt.
- Ako netko ozbiljno razmišlja o odlasku, jedino to dolazi u obzir - kaže, napominjući da obaveze poput posla i studija mogu privremeno ograničiti sudjelovanje, ali ne gase entuzijazam.
Emotivne riječi za kraj
- Meni je ponos što sam Vrličan. Gdje god idem, predstavljam se punim imenom i prezimenom i kažem odakle sam. Zahvaljujući ljepoti ovog kraja i običaja, osjećam povezanost s domom - rekao nam je Duje Maras za kraj.
