Približavaju nam se dani kada se sjećamo jedne od najkrvavijih etapa Domovinskog rata, bitke za Vukovar. To su događaji kojih se s pijetetom prisjećaju svi građani Republike Hrvatske, a od sljedeće godine taj spomendan ćemo slaviti kao državni praznik.
Kroz seriju članaka ćemo nastojati naše čitatelje upoznati s tim danima hrvatske povijesti, koji ne smiju i neće biti zaboravljeni.
Zlatan Bašić, aktivni sudionik obrane Vukovara, ratni zarobljenik, čovjek koji je pretrpio torturu u srpskim logorima, za naš portal će pisati o događanjima u Vukovaru. U prvom članku nam opisuje kako su počeli stvarati "groblje tenkova".
O Zlatanu smo pisali prije nekoliko mjeseci, a njegovu ispovijest možete pročitati OVDJE.
Kako smo stvorili groblje tenkova, 1. dio
Tako su Žuti Mravi i Pustinjski Štakori zaduženi za tenkove s lijeve strane Trpinjske ceste gledano prema Osijeku. Oni su ih uništavali od 14. do 19. rujna.
Prvi tenkovski napadi počeli su 14. rujna. Meni najstrašniji dan u cijelom ratu. Prvo su počeli pucati avioni, pa teška artiljerija, VBR, a onda turiranje motora, buka, grebanje po asfaltu, zemlja se tresla. Strah nas je bilo kao nikada. To je trajalo bar sat vremena, a onda mrtva tišina, ni ptica se ne čuje (iako nema ptica odavno u Vukovaru). Kad smo provirili, ono kolona tenkova, na prvom jugoslavenska zastava, ne da smo se povlačili nego smo bježali i to skroz do mjesne zajednice, a oni lagano Trpinjskom nemam pojma koliko ih je bilo u tri kolone, sigurno 30 komada. Majko mila, ne da će nas razbiti nego zgaziti do Zagreba tako je to izgledalo!
Kad su prošli raskrižje Trpinjske, Bosanske i Slavonske većina se zaustavila, a jedna 55-ica kretala se Trpinjskom prema štabu, mjesnoj zajednici i Mustangu s druge strane. Onda je netko opalio i pogodio Krnjom tenk. Krnjo je inače, mali brdski top. Bio je postavljen na parkiralištu ispred Mustanga i uperen u smjeru Osijeka tj. na raskrižje Trpinjska, Slavonska, Bosanska. Opaljivao je potezanjem užeta iz dvorišta Mustanga!
Nakon toga smo se i mi probudili i krenuli u kontra napad i tako ga odbili. Tako je počelo uništavanje tenkova i poznato „groblje tenkova“. Tu noć pada dogovor i naređenje da ekipa s Lipovačkog puta i Black & Whitea bude zadužena za lijevu stranu Trpinjske ceste gledano prema Osijeku. Markova i Andrijina ekipa plus ekipe s drugih položaja koje vide Trpinjsku, Hercegovačku, Slavonsku i Bosansku ulicu.
Tada počinju mojih „najdražih“ pet dana ratovanja. Tu noć 14.9. smo dočekali veseli i sretni, a onda je netko javio Marku da mu roditelji nisu izašli s bratom nego ostali i zarobljeni. Marko je nekoliko puta spomenuo „Ma išli su oni s Ikom“, ali nisu i do dan danas se ne zna njihova sudbina.
Spavali smo u Jadranskoj ulici i čekali da nam jave da pale tenkove i dok se oni ugriju i dođu mi se već spremimo i zauzmemo položaje. Najbitnije nam je bilo da su sve kapije i vrata po kućama otvorena da se možemo kretati. Kako su ti silni tenkovi prvih dana išli bez pješadije nismo ni imali velikih briga oni bi najviše pucali po crkvi Gospe Fatimske i to pancirnim zrnima samo su rušili i ravnali teren, a mi bih ih čekali. Nekad bi nas dijelile samo kuće 10-20 metara. Vjerojatno su mislili kako ćemo pobjeći ili su bili uvjereni da je to brzo gotovo, ali su se zeznuli. Prvi tenk je bio najteži, kojeg izabrati prvog, drugog ili petog, što ako nam prođu, a onda bi Marko ili Andrija tko prije dohvatio, Osu opalio i bum.
Ne može čovjek vjerovati da tenk gori, topi se kao da je drvo, plastika, granate pucaju u njemu po par sati! Bilo je pucanja zoljama, ručnim bacačima, tromblonima pa čak i kumulativnim minama. Sve tenkovi koje bi mi pogodili oni su ostavljali i bježali, bilo je čak tenkova bez ikakve štete...
