Vukovar je mjesto na čiji spomen nijedan Hrvat ne ostaje ravnodušan. Mjesto velike kalvarije hrvatskog naroda, koje je 1991. godine naprasno prestalo živjeti.

Vukovarska bolnica, Trpinjska cesta, vojarna i naposljetku Ovčara. Asocijacije na to su ubojstva, silovanja, a mnogi nestali još uvijek nisu pronađeni.

Odlučili smo se napraviti razgovor s jednim koji je te kobne godine bio aktivni sudionik ratnih zbivanja. Njegovo ime je Zlatan Bašić. Živi u Omišu, a 1991. i 1992. godina su mu obilježile život. Devet mjeseci je proveo u srpskom logoru, a nama je ispričao svoju priču, koja je unatoč svemu sretno završila.

Živjeli ste u Omišu prije, ali rođeni ste Vukovarac. Kako ste se osjećali te 1991. godine? Niste oklijevali otići u Vukovar?

– Već krajem 90. godine kao policajac PP Omiš sam raspoređen na područje Drniša. Tamo smo u školi obučavali ljude o naoružanju, pripremali za nešto što bi se moglo dogoditi, za rat. Nakon toga sam bio u Siveriću. Tu sam imao kontakte s pobunjenim Srbima, njihovim lokalnim vođama, a vidio sam bradate spodobe i četnike. Osjetio sam što se sprema, doživio i vidio kako se Srbi pripremaju za rat. Nakon akcije Plitvice i pogibije Josipa Jovića sam od zapovjednika PP Omiš zatražio premještaj za Vukovar. Premještaj mi je odobren od 01. srpnja 1991. godine u PU Vinkovci. Prilikom javljanja u postaju, naletio sam na Blagu Zadru. Njega poznam od rođenja, susjedi smo iz ulice. Robert Zadro i ja smo zajedno pohađali osnovnu školu. Blago je odmah dogovorio da s njim idem u Vukovar.

Možete li nam opisati u kakvom ste stanju zatekli Vukovar kada ste došli na bojište?

– Dolaskom u Vukovar, od 1. srpnja do 26. kolovoza 1991. godine bio sam na relaciji Borovo naselje – Sotin. Na Trpinjsku cestu dolazim 26. kolovoza s momcima iz slavonsko-brodske specijalne policije, zvane po zapovjedniku Šimini anđeli pakla. Taj dan je bio pakao na Trpinjskoj cesti. Lokalni Srbi, četnici i JNA su s tenkovima i pješaštvom ušli na Lipovački put. Tenk je direktno pogodio Vinka Budimira Slona, zarobili su i ubili Iliju Lozančića, te je poginuo pripadnik Šiminih anđela Željko Kucjenić, koji je imao 21 godinu. To je moj prvi pravi dan rata.

Dva puta ste ranjeni. Što vam je tada prolazilo kroz glavu?

– Imao sam sreću da sam ostao na Trpinjskoj cesti, gdje sam upoznao Marka Babića. Prilikom prvog teškog tenkovskog napada, 14. rujna, priključio sam se ekipi Žutih mravi i Pustinjskih štakora te sam aktivno sudjelovao u stvaranju groblja tenkova.

Ranili su me 19. rujna i 9. studenog, oba puta u bliskoj borbi na prvoj liniji. Prvi put sam prostrijelen kroz vrat prilikom pokušaja uništavanja mitraljeskog gnijezda, a drugi put od ručne bombe, također u borbi prsa o prsa.

U srpskom logoru ste proveli devet dugih mjeseci. Teško je o tome pričati, ali možete li s našim čitateljima podijeliti što se tamo događalo i što ste sve prošli?

– Zarobljen sam 19. studenog u Borovu Naselju, kod tvornice Borovo, a u logoru sam proveo 270 dana. Sve do 14. kolovoza 1992. godine, kada sam razmijenjen u Nemetinu po principu Svi za sve. Mislim da film “Glavu dole ruke na leđa” najbolje opisuje što se događalo u logoru. Mjesec dana sam proveo u mjestu Stajićevo kraj Zrenjanina u nekoj stočnoj farmi, a osam mjeseci u Srijemskoj Mitrovici. Najteži dani su mi bili kada su nam pijani upali s psima, natjerali nas da stojimo, tukli nas, vodili na streljanje i lomili. Imao sam osjećaj da će nas sve pobiti i danas se sjećam kako sam se tresao od straha. U sjećanju mi je ostala smrt dragovoljca torcidaša Bože Kelave, kojeg su ubili batinama. Traume imam od sjećanja na krikove, molitve i udarce, kada su u Mitrovici pustili civilne robijaše da cijelu noć zlostavljaju naše zarobljene braniteljice.

Spomenuli ste da ste poznavali legendarnog Blagu Zadru? Koga ste još od vukovarskih heroja poznavali?

– Uz Blagu, imao sam čast poznavati i boriti se s najvećim herojima Vukovara, a to su Marko Babić, Andrija Marić, Damir Krsnik, Marinko Antunović Bosanac te sve Žute mrave i Pustinjske štakore.

Vraćate li se rado u Vukovar?

– Volim ići u Vukovar i idem kad god mogu. Udruga HVIDR-a Omiš svake godine na godišnjicu 18. studenog organizira odlazak u Vukovar i odavanje počasti poginulim i ubijenim braniteljima Vukovara.

Ćirilicu u Vukovaru bi priznao u jednom slučaju

Žao mu je da, prema njegovom mišljenju, u Vukovaru nema mladosti, kao i u cijeloj Slavoniji i Baranji. Razgovor smo završili s ćirilicom u Vukovaru, na što je Bašić rekao:

– Osobno bih priznao ćirilične natpise s popisom mjesta ubijenih i nestalih. Da obitelji mogu u miru i dostojanstveno zapaliti svijeću na grobovima svojih najmilijih. Tek onda možemo ići dalje.



3 KOMENTARI

  1. Koje je nacionalnosti prvi civil ubijen u Vukovaru i ko ga je ubio? Koji su bili rezultati izbora u Vukovaru pre nego što je u njemu buknuo rat? Šta je Franjo izjavio kad je čuo za rezultate? Ko je ubio Kira i zašto? Zašto je Vukovar tako žrtvovan i kome je to najviše odgovaralo? Ko je specijalce spasio da ih Šoškoćanin i njegovi ne pobiju do poslednjeg? Kad se daju odgovori na ova pitanja možda će se moći dalje. Zarobljen je, ja sam mislio, tako se bar piše u hrvatskom tisku, da su sve zarobljene i ranjene Hrvate pobili Srbi.

    • Vlatko, smeće jedno lažljivo, smrdljivo, jugo-četničko, tebe treba “posesti” na “traktorče” i BRM BRM za smrdiju!

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime