O Eurosongu u sjeni bojkota za RTL Direkt govori Tonči Huljić. Idemo do Splita, do osobe koja je sudjelovala šest puta na Euroviziji. Gospodine Huljiću, dobra večer.
Večer vama, dobra večer gledateljima.
Čuli smo kako su se naše predstavnice sada prilagodile ili se prilagođavaju drugačijoj pozornici. Koliko inače izvođači imaju kreativnu slobodu oko svog nastupa, a koliko te ograničavaju ostali faktori?
Imaju onoliko slobode koliko su sami sebi dali u trenucima kad se spremaju za taj nastup. Dakle, to su toliko detaljni nastupi, iscrpljujući, to je najteži dio uopće bavljenja ovim poslom Eurosonga. Mučiš se šest mjeseci i onda sve se spali u tri minute, sprži.
Trebate vrlo detaljno sve obrazložiti, zna se svako kretanje, dolazite unaprijed sa režiserom koji to sve namjesti. Sve su to troškovi koje naši izvođači moraju plaćati. Nekima plaćaju televizije, nekima koji su manje financijski sposobni. Dosta tih troškova snose i izvođači, tako da, ta sloboda je onolika koliko oni sami sebi dozvole. Nema ograničavajući faktor ako vi imate ideju.
Provedite nas malo, kako izgledaju te finalne pripreme, vlada li strah, nervoza - kako se boriti protiv tog straha nervoze?
U to vrijeme više ne radi nikakav strah, jer vi ste toliko dugo već tamo da jedva čekate da to počne i završi, pa bilo kako da završi ili da prođete ili da ispadne, da pobijedite, samo da to prođe u finalu, samo to čekate. Ja sad mogu govoriti s iskustva jer sam prošao i one Eurovizije koje su bile humanije, pa i ove manje humane koje je, kad se proširilo to odjedanput na 46 zemalja, ja sam većinu tih Eurosonga bio kad su bile 24 zemlje.
Kad su krenuli u to proširivanje, onda je nastao i cijeli ovaj čušpajz koji je kulminirao s prošlom godinom koja je ustvari bila idealna, a iz nekih svojih malih izvora koji su još uvijek u toj igri, ozbiljno se razmišljalo o resetiranju jer je prošla godina bila zaista, jedino što je bilo vrijedno spomena, a to je bio nastup Baby Lasagne i Kaaryje, i to ne zato što sad to pričam sa razine lokalpatriote nego zato što je zaista bilo tako.
Vi sad ne možete više ponoviti nijednu pjesmu. Ne možete otpjevati pobjedničku pjesmu. Sve je apsolutno podređeno showu jer jednostavno i televizija plaća danak mrežnom načinu života u koji smo danas uključeni, a bojim se i pomisliti na što će to sličiti kada umjetna inteligencija zavlada, a to je već tu.
Razmišljalo se o resetiranju. Kad povučemo jednu paralelu sa Sanremom koji je za mene izuzetno kvalitetan festival i puno kvalitetniji show, pogotovo sa strane glazbe, puno bolji festival i puno duže traje, to se ne da mjeriti. Danas tamo svi pokušavaju iskoristiti te tri minute na isti način. Zato su sve pjesme iste, vrlo su male razlike.
Vi zapravo gledate jednu emisiju koja je jako gledana i morate sklanjati djecu da ne dobiju epileptični napadaj od te količine svjetala showa, eksplozija, bombi, svega i svačega. Ja sam zaista mislio, a takvo je mišljenje bilo koliko vidim prisutno je i nakon prošlogodišnje emisije u samom vrhu EBU-a, kako usmjeriti zemlje da se malo više ipak posveti pažnje pjesmi?
Upravo zbog toga, čini mi se da ove godine, a i zbog nedostatka pet-šest zemalja od kojih su četiri vrlo bitne, mislim da ne bi trebali strahovati za prolaz u finale.
To sam baš ti iduće pitati. Samo bih se vratio na ovo da treba sklanjati djecu. Vidio sam prošle godine da ste rekli da ne date unuci da gleda. Hoćete li dati ove godine?
Ma mislim da neće. Mislim da će ona sama, i ona i unuk, da će sami izgubiti volju. Previše je to intenzivno, bespotrebno intenzivno, i kad gledam tko je sve potenciran ove godine kao favorit... Vi zapravo nemate tu što slušati, imate samo gledati.
Naše cure prolaze u finale.
Ove godine je zaista brisani prostor. Neke bitne zemlje nisu unutra. Da su bili pametni u EBU-u, iskoristili bi ovu priliku i rekli, idemo se malo resetirati, ajmo malo pokušati vratiti kolo unatrag, mada svijet uvijek ide naprijed. Ali, ako je ovo to gdje svijet ide naprijed, onda zapravo idemo u kaos. Imamo kaos u svijetu pa ga očekujem i na Eurosongu.
Spomenuli ste nehumani ćušpajz, sad imamo i taj veliki bojkot - kako mislite da će to utjecati na sve, hoće li to zasjeniti natjecanje?
Pa neće zasjeniti natjecanje, ali će u svakom slučaju olakšati prolaz našim predstavnicima u finale. Bit će borba za bilo što iole što se čovjek može uhvatiti. Imamo različito. Imamo barem nešto što je različito. Trap je previše zavladao. Ovdje je previše zavladala jedna filozofija protiv koje ja nemam ništa, osim kad se počne tako agresivno nametati, kao što je to slučaj s Eurosongom, gdje se zaista agresivno nameće jedan.. Izgleda kao da je to prozor u svijet jednoj drugačijoj strukturi čovječanstva i drugačijoj... Ne želim da me se krivo shvati, nego jednostavno...Mislim da je to sve Eurosong, ali "songa" odavno nismo čuli.
Za kraj, moram vas pitati za vašu suradnju s britanskom pjevačicom Sarom Brightman koja ima koncert u Zagrebu u studenom. Kako je došlo do toga, što uopće smijete otkriti?
Mi smo radili na tome. Timovi su se iskazali, približili se. Svatko od nas ima nešto što ovome drugome treba, ajmo to tako kazati. Ovo je samo jedan prvi korak u mozaiku suradnje koji se sprema. Ostali će se nastaviti kroz osmi i deveti mjesec s njenim ponovnim dolaskom ovdje jer radimo, a rezultate ćemo vidjeti. Mogu samo pozvati sve 22.11. u Arenu Zagreb. Mislim da nisam falio datum jer je dosta gust raspored tih dvadesetak dana turneje. Mislim da će biti jedna lijepa predblagdanska čarolija.
