Jednodnevni boravak u Albaniji nije bio dovoljan za donošenje velikih zaključaka o bilo čemu, no neke stvari su više nego jasne. Ova zemlja gigantskim koracima ulazi u ozbiljan europski turizam, a ulaganja u infrastrukturu su sveprisutna. Na mnogim mjestima prije samo pet godina nisu postojale ozbiljne prometnice, sada su izgrađene ili se grade ceste, nadvožnjaci, autoceste… Albanija je lijepa zemlja koja će, nema nikakve sumnje, učiniti sve da se nametne kao ozbiljan europski turistički takmac, a trenutačno su im cijene jedan od najjačih aduta.
Od prednosti do nedostataka
Naravno, priča nije crno-bijela. Evo nekoliko negativnih stvari koje smo također lako uočili u ovoj zemlji. Po pitanju kategorizacije hotela, s obzirom na to da smo ih promijenili nekoliko, a vrlo slično je i u Grčkoj i Makedoniji, broj zvjezdica nikako ne odgovara hrvatskim i zapadnim standardima. Boravili smo u nekoliko hotela s četiri zvjezdice, a svi smo se složili da bi realno u Hrvatskoj to bio hotel s dvije. Za hotel s pet zvjezdica svi smo se složili da odgovara našem hotelu s četiri zvjezdice.
Općenito, u hotelima nećete naići na besprijekornu čistoću kakva je standard u Hrvatskoj. Često ofrlje obavljeni građevinski radovi i radovi uređenja interijera također se teško mogu sakriti.
Čistoća u zemlji općenito je na niskoj razini. Potoci, kanali i rijeke, ali i okolice cesta, osobito onih izvan gradova, sadrže puno različitog smeća. Dobar dio tog otpada u kišnom dijelu godine završi u rijekama i morem stiže do dalmatinskih otoka, osobito vanjskih i dijela obale. Ovo je međunarodni problem o kojemu Hrvatska uglavnom - šuti.
Bizarnu situaciju doživjeli smo i na benzinskoj postaji. Naše vozilo Toyota Land Cruiser 200 V8, kapaciteta spremnika goriva 140 litara, puno “pije” pa je gorivo bitna stavka putovanja. Prije glavne priče s benzinske, samo usputna informacija: litra dizela u Albaniji košta oko 1,80 eura, a u Makedoniji 1,10 eura. U svakom slučaju, nakon što je Rakela natočio goriva “do čepa” i krenuo platiti karticom, djelatnik benzinske kazao mu je da kartica nije ispravna. Rakela ga je “blijedo” pogledao, a nakon novog pokušaja naplata opet nije prošla. Djelatnik je potom pozvao dvoje svojih kolega te je uslijedilo raspravljanje od nekoliko minuta. Na posljetku, naravno, nije bio problem u kartici, nego u limitu najveće visine naplate, pa je gorivo plaćeno u dva dijela, odnosno uz dva računa.
Uvjerljivo najgora stavka u Albaniji je prometna kultura. Primjerice, ako u nekoj sredini gdje je promet gust ulazite u kružni tok, pravila kružnog toka, sudeći prema viđenom, samo su sugestivne, ne i obvezne naravi. Ulijetanje u kružni tok bez ikakvog pravila, smisla i sigurnosne provjere sasvim je normalna stvar. Uključivanja na prometnice i pretjecanja u (nepreglednim) zavojima preko pune linije nisu rijetkost, stoga bi osobito motoristi morali biti jako koncentrirani i dodatno oprezni u vožnji.
Ipak, postoji i stvar na koju su mi ukazali sami motoristi. Odnos vozača prema motoristima u prometu je, kako kažu, izvrstan, znatno bolji nego kod nas. Vozaču motora se daje prednost u svakoj situaciji.
Odličan restoran u Elbasanu
Naspavaniji nego prethodnih dana, uputili smo se prema Makedoniji, točnije prema Ohridu. Kako to biva svaki dan, u ranim poslijepodnevnim satima vrijedilo je zameziti. Prema izboru Gastro tražilice, zaustavili smo se u restoranu DeviseLD na području Elbasana. Radi se o vrlo lijepom restoranu u inače neuglednom kraju, napravljenom na polju uz cestu, a kako su nam kazali, velik dio povrća za goste bere se iz vrta samog restorana.
Lokacija je opravdala sva očekivanja, hrana je bila kvalitetna, ukusna i količinski optimalna. Bijelo vino kuće bilo je najbolje vino kuće koje smo imali dosad na putovanju.
Krećemo dalje i vijugavom cestom koja je dijelom u izgradnji penjemo se na prijevoj na oko 1200 metara nadmorske visine, gdje se nalazi granični prijelaz s Makedonijom. Stotinjak metara kolone prolazili smo sat vremena, što je bilo najduže čekanje na granici u dosadašnjem dijelu putovanja. Prolazimo prelijepi grad Ohrid na obali istoimenog jezera i stižemo do hotela Inex Olgica s pet zvjezdica. U skladu s gore izrečenim, iako lijep, ni ovaj hotel po kategorizaciji ne opravdava broj zvjezdica kojim se diči; u ekipi smatramo da su mu četiri zvjezdice prikladna oznaka. Nije da se bunimo, kako bi rekla “moja” ekipa: “Nama je sve dobro.”
Raim
Nakon smještaja i tuširanja, a neki su se i okupali u bazenu, ekipa se uputila na večeru u restoran Terasa Utarna. S obzirom na to da mi je teško palo što nisam ništa “pametno” snimio prilikom prvog prolaska kroz Makedoniju, odlučio sam preskočiti ovu večeru i krenuti u foto-šetnju zanosnim Ohridom, perjanicom makedonskog turizma. Kako se hotel nalazi nekoliko kilometara od Ohrida, pitao sam na recepciji kako mogu doći do grada. Kazali su mi da taksija više nema, no Makedonci su opet pokazali srce i potrudili se da taksi dođe po mene. I zaista, nakon dvadesetak minuta, ispred hotela pojavio se taksist.
Iako je već bilo prošlo 20 sati i iako sam, spletom okolnosti, vrlo kasno krenuo u razgledavanje Ohrida, pokazat će se da mi je to bio jedan od najdražih dijelova putovanja. Za početak – Raim. Tako se zove vozač taksija kojeg sam upoznao. Novinarski sam poželio doznati malo više o životu prosječnog taksi-vozača u Ohridu i životu u ovom makedonskom gradu općenito. Pribojavao sam se da će mu to biti dosadno i da neće biti pričljiv. No Raim mi je iskreno i opširno odgovarao na svako pitanje, a povjerio mi je i neke stvari iz osobnog života. Kazao mi je zanimljivost da su njegovi preci stigli iz Egipta i trajno se nastanili u Makedoniji. Kaže da turistička sezona nije kao lanjskih godina i da traje kratko, ali da je život u Ohridu općenito skup u usporedbi s ostatkom zemlje. Na kraju me Raim odvezao do tvrđave iznad grada jer sam od tamo planirao raditi noćne panoramske fotografije. Kada me iskrcao ispred tvrđave, dobio je nekoliko vožnji i tu smo pričali još pola sata – o životu u Hrvatskoj i Makedoniji, o aktualnoj političkoj situaciji, o istim brigama vezanim uz budućnost.
Sveti Klement
Opraštam se od novostečenog poznanika i krećem dalje. Prošetao sam Samuilovom tvrđavom, glemom kamenom utvrdom koja stoljećima bdije nad gradom i jezerom. Dok stojite na njezinim zidinama, pred očima se otvara pejzaž u kojem se prošlost i sadašnjost stapaju – upravo ovdje car Samuilo krajem 10. stoljeća uspostavlja prijestolnicu svoga carstva, a zidovi koje je podigao i danas pričaju priču o moći i borbi za opstanak na raskrižju civilizacija.
Raim me uputio na najvažnije znamenitosti grada, svjestan da u nekoliko sati i ne mogu previše toga vidjeti. Kroz mračnu stazu uputio sam se prema još jednom dragulju Ohrida. Na obližnjem Plaošniku nalazi se veličanstvena crkva Svetog Klimenta, izgrađena u 9. stoljeću. Na temeljima starije bazilike nastalo je mjesto na kojem su prvi put na slavenskom jeziku oblikovana pisma i započeta škola koja se smatra prvim slavenskim sveučilištem. Obnova crkve u novije doba vratila je sjaj ovoj svetinji, a moći Svetog Klimenta privlače hodočasnike iz cijelog slavenskog svijeta. Dok šetate ovim prostorom, jasno osjećate da stojite na ishodištu kulture koja je oblikovala identitet milijuna ljudi.
Međutim, čim sam ušao u dvorište ove crkve, u gotovo potpunom mraku naišao sam na čovjeka koji se predstavio kao zaštitar. Iako je vrijeme posjeta bilo gotovo, kada sam mu pojasnio tko sam i zašto sam došao, opet je na vidjelo došla makedonska gostoljubivost. Ne samo da mi je dozvolio da obiđem ovo svetište i snimim ga, nego mi je i poklonio vodičku turu. Pokazao mi je sve bitne točke i ispričao najvažnije informacije vezane uz ovo svetište. Crkva je zaista predivna, a kada s nje pogledate Ohrid i prostrano jezero, prizor vam se ureže duboko u sjećanje. Iako sam želio što više vidjeti te noći, nisam mogao odbiti druženje s novim poznanikom i njegovim kolegama. Tih pola sata uživao sam u njihovom gostoprimstvu i zato, dragi ljudi, hvala vam na svakoj poklonjenoj sekundi.
Oko ponoći silazim do središta starog grada koje čuva još jedno iznenađenje – antički amfiteatar, podignut još u helenističkom razdoblju. Nekada su u njegovim kamenim gledalištima sjedile tisuće stanovnika, svjedočeći kazališnim predstavama, a kasnije i krvavim gladijatorskim borbama.
Danas, nakon stoljeća zaborava, ponovno je ispunjen glasovima i glazbom, jer na toj istoj sceni nastupaju umjetnici iz cijelog svijeta. Samo nekoliko koraka dalje stoji crkva Svete Sofije, remek-djelo bizantske arhitekture iz 11. stoljeća.
Freske koje krase njezine zidove spadaju među najvrijednije u bizantskom nasljeđu, a u njima se odražava duhovna i kulturna moć srednjovjekovnog Ohrida.
Prošetati Ohridom znači hodati kroz slojeve povijesti u kojima su isprepletene antičke zidine, bizantske freske, srednjovjekovne utvrde i slavenska pismenost. Grad na obali istoimenog jezera s pravom nosi nadimak “Balkanski Jeruzalem”, jer gotovo na svakom koraku otkriva novu crkvu, novi spomenik i novu priču. U njegovoj tišini i svjetlosti, u odrazu kamenih zidina na površini jezera, posjetitelj osjeća da je zakoračio u mjesto gdje vrijeme nikada nije prestalo teći – samo se pretvorilo u povijest.
Ne moram napominjati da povijesni dio Ohrida obiluje ugostiteljskim objektima koji su bili krcati i iza ponoći, a u mnogima od njih uživo se svirala tradicionalna makedonska glazba. Slično je bilo i na rivi. Ljepota trenutka ponijela me do te mjere da sam zaboravio na brigu kako ću se vratiti do hotela. No tu je dvojbu razriješio poziv mojih suputnika koji su se taman vraćali s večere. Te čarobne ohridske noći, slučajno ili ne, zvijezde su mi se poklopile točno onako kako bi trebale i poslale poruku da bih se ovamo morao vratiti.
Predzadnjeg, osmog dana Balkan Rallyja, preko Albanije ponovno ćemo put Crne Gore, no ovoga puta destinacija je još jedan jadranski biser – Ulcinj.
VIDEO Šime Elez na Balkan rallyju: Doživio nenadan problem s motorom, ali avantura se nastavlja
