Poslije grada Drniša, još ostajemo u Zagori. Odlazimo u podnožje planine Promine s pogledom na Moseć i Svilaju. Tamo je svjetski poznata vinarija koja ima pridjev kod kuće – Vizzulin. Smještena je u carstvu vinograda obitelji Reljić iz kojeg se u daljini vidi Meštrovićev mauzolej u Otavicama. Vina Smiljana Reljića, postala su dio priče za cijeli svijet, a tako i lijepi vinogradi koji se nalaze na spoju južne padine Promine i Petrova polja. Točnije, na mini lokaciji Reljića Badanj, u kojem se nalazi najstarija crkva u drniškom kraju.
Riječ je o crkvi Sv. Ivana Krstitelja, koja je bila sve do 1886. g. župna crkva petropoljske, odnosno drniške župe. Prema istraživanju, prethodna crkva je izgrađena na istom mjestu u gotičkom stilu u 13. ili 14. st. Početkom Domovinskog rata (1991.-1995.) crkva je bila sravnjena sa zemljom. Pri raščišćavanju ruševina crkve i iskapanju poda pronađeno je tridesetak arhitektonskih ulomaka gotičkog stila, te ulomci rimskih spolija i starohrvatskog pletera. Pretpostavlja se da je na istom mjestu bila starohrvatska crkva od IX. do XI. st. Nakon Domovinskog rata, u istom stilu i na istim temeljima podignuti su nova crkva i novi kameni zvonik. U prezbiterij na zidu postavljen je veliki križ, rad talijanske radionice.
Ponosno govori o svom kraju Smiljan, kao što je i ponosan na prošlogodišnji plasman svoga vina pod nazivom „Dr. Cabernet Sauvignon 2016.“, koje se našlo se među 15 najboljih vina na svijetu! Tako se Drniš se zahvaljujući tome našao u svjetski probranom društvu te dobio ogromno priznanje i promociju. A Smiljanovo vino Decanter je nahvalio riječima: "Elegantan i plemenit sa slojevima crvenog voća, vanilije i začina za pečenje koji vas obuzimaju čak i prije nego što dođete do impresivne strukture, svijetle kiseline i uravnoteženih tanina".
Prije vina, pršut i kuhinja Zagore
Drniški kraj osobito je poznat po drniškom pršutu. O proizvodnji na ovom području zapisano je još sve u Šibenskom statutu u 14. st. Tržišni brend je od 1969. god. kad su dosegnute velike količine proizvodnje. Za drniški pršut vežu zanimljivosti, kazuje Similjan. Prvo kažu da je car Franjo Josip svako jutro je pršut za doručak. A druga priča kaže da je bio poslužen na krunidbenoj proslavi britanske kraljice Elizabete II., 1952. god. U povodu zlatnog jubileja, obilježavanja 50 obljetnice dolaska na prijestolje, Grad Drniš kraljici prigodno uputio drniški pršut na dar . Gradonačelnik je tim povodom primio pismo zahvale Njenog Veličanstva koje se čuva u Gradskom muzeju Drniš, javlja Hrvatski Radio.
Kuhinja Zagore je specifična i ljudi je vole ističe Višnja, Smiljanova supruga. Višnja je rođena Zagrepčanka koja je dvadeset godina bila ravnateljica Osnovne škole u Gundulićevoj. Ona je nagovorila Smiljana, da odsele u Zagoru. Nije joj ni malo žao. Podjelila je s nama neke tajne kuhinje te ritam života koji je daleko drugačiji nego u Zagrebu.
Tajna vina i pršuta su u području, ističe Smiljan. U spoju mediteranske i kontinentalne klime, vjetru te Promini, Moseću i Svilaji, a onda malo dalje je i Dinara. Zagora je bogatstvo tradicije. I ako je u ritmu svega što današnjica nosi, čuva se sve što određuje bitak žitelja. Rekli su nam da nemremo iz Zagore dok na učimo ojkanje koje je mnogo starije od gange i rere. Važna napomena - Ojkanje nije deranje i samo da se zna nije svatko rođen za dobrog pjevača ojkalice. U svoje crtice koje zapisujem, dok sjedim podno Promine uz uređeni izvor vode u blizini vinarije Vizzulin, zapisujem jedan stih: „Oj Promino ja se tobom dičim, kad zapivam svoje srce ličim“.
Radioputopis nastao je koncem ožujka, vinogradi se polako bude. Mnogo je posla u njima. A uspjeh je moguć samo ako se radi. Priča o Zagori je priča o ljudima jednoga kraja koji su iz osudice i muke, svojim radom pokazali mnogo ljubavi prema svom komadiću zemlje koju dijele dalje nesebično. Priča o ljudima ponosnima na svoje, ustrajnima s dubokom vjerom i nadom.
