Šoltani su, uostalom kao i brojni drugi otočani, kroz cijelu povijest živjeli vrlo teško. Šolta je sve do 20. stoljeća bila dio Splitske komune, a postoji podatak da je krajem 17. stoljeća oko dvije trećine prihoda u Split dolazilo upravo s ovog otoka. Otuda i animozitet Šoltana prema Splićanima.
Izreka “dok nekom ne smrkne, drugom ne osvane” doslovno se primijenila u Dalmaciji krajem 19. stoljeća. Kako je našoj redakciji otkrio Teo Tomić, u vrijeme kada je peronospora uništila europske vinograde, a još nije stigla do Dalmacije, broj stanovnika na otoku gotovo se udvostručio. Paralelno s tim, otok doživljava pravi građevinski procvat – a s njim i eksploziju potražnje za vapnom.
Diljem otoka niču japnenice, a prihod od jedne veće mogao je biti dovoljan za izgradnju kata kuće.
Vapno kao spas: Kad je kamen hranio obitelji
Na Šolti se vapno proizvodilo stoljećima, a tragovi te djelatnosti sežu još u doba Ilira i Rimljana.
U nedostatku plodne zemlje i stabilnih izvora prihoda, vapnarstvo je postalo ključna gospodarska grana – ne za bogaćenje, nego za preživljavanje.
Vapno se dobivalo paljenjem kamena vapnenca u posebnim kamenim pećima – japnenicama – pri temperaturama koje su dosezale i preko 1000 stupnjeva.
Šoltansko vapno bilo je na glasu kao jedno od najkvalitetnijih u Dalmaciji, pa je tržište bilo osigurano od Splita do Zadra.
Kako je nastajala japnenica: Umijeće bez nacrta
Gradnja japnenice bila je složen i zahtjevan proces koji se prenosio s koljena na koljeno – bez pisanih priručnika, isključivo iskustvom.
Rad je započinjao kopanjem kotla, jame duboke i do nekoliko metara, nakon čega bi se gradili unutarnji i vanjski zidovi. Između njih se nabijala zemlja koja je služila kao izolacija.
Posebnu ulogu imali su meštri, stručnjaci koji su pazili na svaki detalj – od dušnika do svoda, jer je o tome ovisilo hoće li vapnenica “izgorjeti” kako treba.
Japnenice su se često gradile uz more, kako bi se vapno lakše transportiralo brodovima.
Fraška, gvardije i paklena vrućina
Jedan od najtežih dijelova posla bilo je prikupljanje drva, odnosno fraške. Za jednu veću japnenicu bilo je potrebno i do tisuću snopova.
U paljenju su sudjelovale posebne smjene – gvardije – koje su radile danima bez prestanka. Svaka je imala tri ključne uloge: privukač, podavač, žegač.
Najteži posao imao je žegač, koji je stajao uz otvorenu vatru i ubacivao drva u užarenu utrobu japnenice.
Paljenje je trajalo i više od šest dana, a kada bi se na vrhu pojavio plavičasti plamen – sinjal – znalo se da je vapno spremno.
Žene – tihe junakinje japnenica
Iako nisu smjele na samu vapnenicu tijekom paljenja zbog narodnih vjerovanja, žene su bile ključne u cijelom procesu. Nosile su drva, pripremale hranu i – najteže od svega – prenosile vapno do brodova, često noseći i po 50 kilograma na glavi preko krševitog terena.
Za jakog vjetra prelazile su uske daske do broda, riskirajući pad u more – a šteta se, kako svjedoče zapisi, više mjerila u izgubljenom vapnu nego u ljudskoj nevolji.
Zlatno doba i početak kraja
Nakon Drugog svjetskog rata vapnarstvo ponovno postaje spas za osiromašene Šoltane. Bez stoke, vina i ulja, okreću se onome što imaju – kamenu i drvu.
No već od 60-ih godina počinje pad. Industrijska proizvodnja vapna i nove mogućnosti zapošljavanja polako gase ovu tradiciju.
Posljednja japnenica na Šolti zapaljena je 1993. godine – više iz sjećanja nego potrebe.
Više od zanata – identitet otoka
Danas su japnenice nijemi svjedoci jednog vremena. Kameni krugovi rasuti po otoku pričaju priču o ljudima koji su iz surove prirode izvlačili život.
Priču o upornosti, zajedništvu i znanju koje se nije učilo iz knjiga. I upravo zato, kako nam govori Teo Tomić, japnenice nisu samo ostatci prošlosti – one su temelj identiteta Šolte.
