Datum 20. lipnja poseban je dan u povijesti Hajduka. Tog ljeta 1990. godine, igrači Hajduka, uz podršku nekolicine klupskih djelatnika, u dalekoj Australiji skinuli su sa dresa zvijezdu petokraku i vratili hrvatski povijesni grb.
Bilo je to vrijeme demokratskih promjena, buđenja godinama potiskivanog hrvatstva pod represijom aparata bivše države. Dugo su navijači Hajduka bili maltretirani od tadašnje milicije i SDB-a, o čemu i danas postoje dostupni pisani arhivi.
Ali vratimo se u kasno proljeće 1990. godine.
Baš 30. svibnja, dok se konstituirao prvi hrvatski višestranački Sabor, na Dan državnosti te prijelomne godine, Hajduk je otputovao u Australiju. Momčad Luke Peruzovića trebala je odigrati pet utakmica u Sydneyju, Adelaideu i Melbourneu.
Turneja je ugovorena u ranijim okolnostima, dok se još nije naslućivao ishod prvih slobodnih izbora u tadašnjoj SR Hrvatskoj i velika pobjeda Hrvatske demokratske zajednice. Uprava Hajduka potpisala je ugovor s australskim organizatorima prema kojem su „bijeli“ trebali nastupiti u službenim dresovima i s tadašnjim klupskim grbom.
U Splitu nam je australski nogomet dotad bio poznat ponajviše po odlasku hajdukovog kapetana Vedrana Rožića u Croatiju iz Sydneya, klub hrvatskih iseljenika u dalekoj Australiji. Rožić je, tada tridesetogodišnjak, iz vedra neba – kako mu i samo ime kaže – umjesto u Sporting iz Lisabona otišao u Croatiju i obukao crveno-bijelo-plave boje, na zgražanje jugoslavenske štampe i partijskih foruma.
Bio je to klub u kojem je hrvatska politička emigracija imala važnu ulogu. Upravo ta emigracija iz Australije bila je trn u oku bivšoj državi, zbog akcije Fenix '72 i upada 19 hrvatskih revolucionara u Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju s ciljem oružanog ustanka.
Zbog toga je jugoslavenska tajna policija, kolokvijalno zvana UDBA, budno pratila svaki kontakt s hrvatskim iseljeničkim organizacijama – a pogotovo kada bi kapetan Hajduka otišao u takav klub.
Hajduk je 1984. čak imao problema i sa suđenjem – iz tadašnjeg FSJ počelo se na klub gledati sumnjičavo. Vedranov brat Danko Rožić, tada klupski fizioterapeut i duša kluba, bio je privremeno uklonjen s klupe dok politička hajka ne jenja.
Ali ništa nije moglo zaustaviti narodnu volju. Mi djeca crtali smo grbove Hajduka s povijesnim hrvatskim grbom, a sjećam se i da je moj pokojni rođak Franko znao vikati po Toću, kad bi ga pitali za koga navija: "Za Croatiju iz Sydneya!" A što će drugo vikati dijete emigranta, koji će kasnije među prvima položiti život za Domovinu?
No, vratimo se na sam čin skidanja zvijezde petokrake s dresa Hajduka, pred prvu utakmicu na sada već legendarnoj australskoj turneji. Bilo je i blagog pritiska domaćina: "Pa nećete valjda igrati sa zvijezdom, ovdje pred našima?"
Ruku na srce, iz Poljuda su – svjesni kamo ide „bijela ekspedicija“ – poslali i nešto suvenira s povijesnim hrvatskim grbom. No, na službenim dresovima i dalje je bila petokraka.
Domenico Sisgoreo, nažalost prerano preminuli fizioterapeut Hajduka, u dogovoru s nekoliko igrača, noć uoči prve utakmice pedantno je parao konce sa tadašnjeg grba sa zvijezdom, kako bi igrači u svlačionici pred izlazak na teren mogli lakše otkinuti simbol bivše države.
Inicijatori i predvodnici bili su kapetani Mladen Pralija i Igor Štimac, koji su poveli cijelu momčad u tom povijesnom činu. Čitava ekipa bila je složna – pa i „došljaci“: Tuzlak Mirko Mihić i Crnogorac Zvezdan Pejović. Kao pravi hajduci – jer Hajduk ključne odluke uvijek donosi srcem, kao pravo dijete puka.
A onda – oduševljenje na tribinama. Iseljena Hrvatska zapljeskala je Hajduku kad su igrači skinuli trenirke nakon zagrijavanja i osvanuli samo u bijelim dresovima. Do samog početka prve utakmice protiv reprezentacije Australije bili su na terenu zakamuflirani, da se ne bi zbog tog poteza netko iz vodstva puta usudio otkazati susret. Rezultat je bio 1:0 za Australiju – ali to je potpuno nebitno u ovoj priči.
Vodstvo puta potom se javilo u Poljud, pitajući kako da se postave u novonastaloj situaciji. Možda još nisu bili ni svjesni da su njihove funkcije već tada bile tek formalne. Pripremala se skupština i novo vodstvo kluba. Vedran Rožić se upravo vratio i preuzeo dužnost najprije dopredsjednika, a zatim i direktora kluba. Kasnije će ostvariti jedan od najvećih klupskih uspjeha – četvrtfinale Lige prvaka 1995. protiv slavnog Ajaxa.
Torcida je odmah na splitskoj Pjaci organizirala potpisivanje peticije da se i službeno donese odluka o skidanju zvijezde i povratku hrvatskog povijesnog grba. Autor ovog teksta zajedno s prijateljem, dr. Ivanom Bućanom, stao je u red pred starom Gradskom vijećnicom, gdje su nad potpisnim stolom bdjeli stari Torcidaši – Prle, Stipe, Ušo i ostali.
Navijači su, kako i priliči, organizirali doček Hajduku u Zračnoj luci u Resniku. Prvu utakmicu s hrvatskim grbom „bijeli“ su odigrali u Splitu protiv Croatije iz Melbournea, 20. srpnja 1990. godine. Na Poljudu su tog dana stotine hrvatskih zastava vijorile – narod željan svoga barjaka.
Hajduk je odigrao i posljednje prvenstvo bivše države s hrvatskim grbom na prsima, donijevši u Poljud i posljednji trofej – Kup, o čemu smo već pisali.
U rujnu 1990., u organizaciji Ante Ivkovića Zonzija, Hajduk je posjetio i američke iseljenike te odigrao utakmice s Croatijom Toronto i Croatijom New York. Zonzi, koji je sedamdesetih igrao za Croatiju Toronto, možda tada nekima nije najbolje „sjeo“, ali kasnije su njegovi kontakti i tekako koristili klubu. Bio je dugogodišnji tajnik veterana i osvjedočeni hajdukovac.
Tako je Hajduk u dalekoj Australiji skinuo zvijezdu petokraku sa dresa, da bi u Splitu zauvijek vratio hrvatski povijesni grb. Tako je, preko oceana, sinje more još jednom svijetu reklo – koliko svoj narod Hrvat ljubi.
