Često mi se javi crv u glavi s pitanjem dobivaju li moja djeca od mene kao oca sve što im je potrebno. Uvijek se analiziram kao roditelj – što sam mogao bolje i što mogu bolje. Jer kako oni rastu, tako imaju i nove potrebe.
Najčešće mi se taj crv sumnje javi kad za vrijeme turneje pojačano radim pa veći dio svega padne na suprugu. Tad se najviše preispitujem.
Povratak kući i male stvari koje znače sve
Sad sam dosta putovao za vrijeme adventske turneje i čim je stala, jedva sam dočekao da im odvedem bicikle u servis, da odemo voziti u prirodu i da im organiziram druženje s njihovim prijateljima, jer premali su da bi se sami dogovarali i igrali.
Bez moje supruge ne bi mnogo toga funkcioniralo. Ona pokrije baš sve njihove potrebe i to zna biti stvarno jako puno toga, bez da me ikad nazove živčana i pita gdje sam ja. Razumije da moram raditi i zato ja rado, kad ne nastupam, povučem oko svega.
Očevi, djeca i ono što bi trebalo biti normalno
Kad izvedem djecu van, često mi ljudi u prolazu onako pozitivno komentiraju, a ja u tome ne vidim ništa čudno. Nekako mi je normalno da otac izvede svoju djecu u šetnju.
Volim se povezati i biti dio odrastanja svoje djece. Volim najmlađu izvesti na ljulje i tobogan, sa srednjim sinom igrati skrivača i “Čovječe, ne ljuti se”, najstarijem držati fokusere dok boksa, i sa svima otići voziti bicikle ili u kino.
Između posla, obitelji i onoga što ostaje kad se svjetla ugase
Da se ne lažemo – volimo mi i šećere i ekrane, ali pazimo da ne pretjerujemo. Treba imati mjeru u svemu.
Volim s njima otići na palačinke, volim s njima igrati PlayStation i ludirati se. I sve mi to fali kad sam na turneji.
Ljeti mi ponekad teško padne kad svi idu na more s djecom, a ja vrtim kilometre duž Jadrana. Ali srećem i ovaj posao mi je pogonsko gorivo, nosi puno pozitivnog i veselog raspoloženja i omogući mi da vidim predivna mjesta. Nije nikad bilo lako imati obitelj, pogotovo kad većinu toga moraš sam osigurati. Ali sve se može kad se hoće. A ja hoću i jedno i drugo. I razvijati posao koji obožavam i biti prisutan otac.
Na kraju se uvijek vratim na jednu stvar. Taj sastojak je ljubav i to je najveće gorivo. Ne savršeni planovi, ne idealni uvjeti, nego prisutnost, trud i želja da budeš tu. Možda nikad neću biti potpuno siguran da radim sve savršeno, ali znam da im dajem sebe. A čini mi se da je to djeci, na kraju dana, najvažnije. I onoj pred kućnim vratima kao i onoj ispred pozornice.
