Kada sam na Facebook-u vidio objavu u kojoj je moj prijatelj don Mili Plenković, župnik sa otoka Hvara, nazvao pokojnog gospodina Slavka Goldsteina „mrziteljem Hrvatske“ uz dobre želje povodom njegove smrti, bio sam više nego neugodno iznenađen, te svjestan njegove velike pogreške unaprijed predvidio što bi se moglo dogoditi.
I dogodilo se, upravo to. Don Mili Plenković došao je na naslovnice hrvatskih medija, koji su otvorili već viđen i poznat otvoreni poziv za cipelarenje i pljuvanje po čovjeku koji je očito pogriješio. I nije to neki izolirani slučaj, već pravilo i ustaljena praksa našeg ideološkog medijskog mentalnog sklopa, koji katoličkim svećenicima posvećuje pažnju većinom u kontekstu, pedofilije, pederluka, lopovluka, i naravno ustašluka.
Sve ono lijepo i pozitivno rijetko nalazi na medijski prostor, vrlo rijetko, prolivasto rijetko.
Don Mili Plenković čitav je život župnik na otoku na kojem pokušava naći dobar smisao životu zajedno sa svojim jarcima i kozama koje mu je Bog dao. I nikada mu u njegovom životu neki hrvatski medij nije posvetio prostor i prenio kako žive on i njegovi jarci i koze, što rade u onim zimskim danima kada svi mediji i politika zaborave otoke. NIKADA.
Ali kada je ostarivši prolupao i napravio pogrešku života, onda su mu ukazali sav prostor koji su imali na raspolaganju.
Don Mili se, uvidjevši svoju veliku grešku ispričao svima, obrisao svoj Facebook profil i
povukao u sebe.
Meni kao građaninu ove države ostaje par pitanja za postaviti našim medijima, poglavito
„Slobodnoj Dalmaciji“ koja je svoju slobodu izgubila davno, a ovih dana i sve dalmatinsko, jer je o jednom od najvećih dalmatinaca svetom Leopoldu Mandiću izvještavala većinom u
kontekstu vještica, kostura i prometnog kolapsa, a rijetko u dobru, po sličnom principu kao i u odnosu prema don Miliju.
A ključno pitanje u ovoj priči sada glasi; Zašto je don Mili pokojnog gospodina Slavka
Goldsteina nazvao „mrziteljem Hrvatske“?
Don Mili je definitivno pogrješio „zaveselivši se“ nad smrću čovjeka, ali je li pogriješio i s ovim drugim? Ima li u ovom drugom makar malo istine?
Jer ako ima, zašto hrvatski mediji nisu bili ti koji će tu istinu i za života pokojnika iznjeti na
vidjelo? Je li to njihova dužnosti i poslanje?
Ovo je samo dio popisa svećenika, kolega don Milija Plenkovića, koji su ubijeni od strane
komunista za vrijeme onog rata i nakon rata, a o kojem naši povijesničari, političari i mediji
nikada nisu senzibilizirali javnost, već trubili isključivo o onoj drugoj strani i to u brojkama i
slovima kako je njima odgovaralo:
„1. Ubijeni bez ikakvog suda na masovnim stratištima Bleiburga, Križnih puteva, Macelja,
Jazovke, Dakse, Širokog Brijega, te ostalih jama i masovnih grobnica – 109 žrtava.
2. Zvjerski mučeni i ubijeni – 338 žrtava (Živi spaljeni, nasmrt prebijeni, živi zakopani u grob, oderane kože, živi pečeni na ražnju, tjerani da sami sebi kopaju grob i sl.)
3. Osuđeni na smrt i smaknuti – 80 žrtava.“
Ima ih i sa Hvara.
Je li se ikada itko don Miliju i crkvi i svim članovima crkve ispričao za ovo? Je li?
Ne samo za počinjeno, već i za prešućeno od strane medija u sjeni multipliciranja ustaških
zločina.
Leži li u ovim činjenicama koje sam naveo možda razlog prolupavanja jednog starca kojeg je život u laži umorio?
I gdje je suodgovornost naših medija u ovome?
Zato pozivam one koji su široke ruke dali prostora ovoj tužnoj priči, da daju priliku don Miliju da se javno ispovjedi. Da kaže sve što mu je na duši.
Možda na kraju neće biti potreban oprost njemu.
Možda će netko drugi trebati zatražiti oprost.
Možda svi mi.
