Majka joj je bila likovnjak i osoba koja je težila za tim da se dosta toga može napraviti svojim rukama i od materijala koji imaju kod kuće. Tako je s umjetnošću i konkretno s crtanjem povezana od malih nogu, pa ne treba čuditi što svoje učenike podučava upravo - crtanju.
Radionice crtanja koje održava sa svojim učenicima i njihovim roditeljima u današnje stresno vrijeme smatra opuštajućim za dušu. Posebno je radosti ako u nekoj od generacija svojih učenika zainteresira barem jedno dijete za umjetnost, točnije crtanje. A ako se tome pridruži i neki roditelj zadovoljstvo je tim veće.
Ona je učiteljica Marijana Nađvinski i trenutno vodi drugaše u Osnovnoj školi Kraljice Jelene u Solinu. Već godinama u slobodnom vremenu svojim učenicima nudi rad u likovnoj grupi i to s njihovim roditeljima. Od razreda uvijek želi napraviti, kako kaže, kompaktnu sredinu, pa zato tamo radionice i održava.
Raditelji kao partneri u projektu
Iako su roditelji u početku bili sumnjičavi s vremenom su prihvatili ideju da rade zajedno sa svojom djecom. Okupljanja su se tako pretvorila u kvalitetna druženja i učenja. Djeca uvijek počinju crtati jednostavnijim tehnikama koje mogu pratiti.
Kroz generacije su radili mozaike od oblutaka i kamenčića koje su prethodno skupljali u prirodi, a zatim ih prali i odvajali po bojama. Jedan im je roditelj nabavio fotografije mozaika koji su nađeni u Staroj Saloni, te su po tim skicama izrađivali svoje mozaike lijepeći po podlozi kamenčiće u bojama.
- Služili smo se i Pinterestom, radili kućice na kupama. Uspjeli smo nabaviti i sav materijal kojeg koriste pravi umjetnici za svoj rad. Radili smo i sa cementom, ali i gipsom. Snalazili smo se na razne načine, a roditelji su bili pravi partneri u cijelom tom procesu. Zajedno s djecom bili smo pravi tandem koji je cijelo vrijeme pronalazio nove ideje, te izvrsno funkcionirali.
Što manje kupljenih materijala
Ove školske godine na radionici rade s akrilnim bojama, a počeli su s oslikavanjem oblutaka na kojima su crtali ribice. Radili su i male sličice gdje su reciklirali ljuskice od pinjola, dok su na božićnim radionicama izrađivali vjenčiće i razne ukrase sa zelenim materijalima. Nađvinski dodaje da joj je cilj raditi sa što manje kupovnih materijala, želi iskoristiti nešto što je netko odbacio. Tako su primjerice kupe na kojima su radili kućice uzimali od nekoga tko je skidao stari krov, a sada ih nakon školskih praznika očekuje oslikavanje majica akrilnim bojama.
Za motive najčešće ne prate školski raspored jer dogovaraju motive koji su učenicima lagani za raditi, a s obzirom da su u Dalmaciji onda crtaju ribice u raznim bojama, brodove, more. Najčešće već imaju podlogu na kojoj je motiv nacrtan bojicama ili flomasterom nakon čega ga akrilnim bojama kopiraju kroz platno, objašnjava Nađvinski.
Znakovni jezik
- Tu ima poprilično posla koji se ne može završiti na jednoj radionici koja traje do 2,5 sata. Radionice najčešće organiziramo kada nam je škola popodne jer je tako lakše doći i roditeljima kojima nije obveza dolaziti na svaku radionicu. Uglavnom se dogovore tko će kada doći, pa dođe desetak roditelja i isto toliko djece. Prvo posložimo stolove, pa pripremimo materijal nakon čega počinje radionica u kojoj se svi jako dobro snalaze.
Posebnost jedne njene generacije je i ta što su u razredu imali dječaka s umjetnom pužnicom koja nije funkcionirala zbog čega je cijeli razred, pa i taj dječak, od učiteljice naučio znakovni jezik zahvaljujući kojem su svi međusobno komunicirali. Učiteljica je prethodno trebala naučiti znakovni jezik zbog gluhonijemog dječaka što je bilo pravilo u školi, pa je tako cijeli prvi razred s njima učila kako da se sporazumijevaju sa svojim školskim kolegom.
