Iz godine u godinu svjedoci smo različitim akcijama HGSS-a u kojima se turiste, ali i domaće, spašava s naših planina. Iako smo dojma da je akcija najviše ljeti, ima ih tijekom cijele godine, a naši vrijedni gorski spašavatelji spremni su priskočiti u pomoć u bilo koje doba dana ili noći.
Razgovarali smo s Branimirom Jukićem, pročelnikom HGSS-ove Stanice Split koji nam je pojasnio kako su protekle pripreme za ljetnu sezonu, koliko je potrebno da se ekipa „digne“, kao i što je važno ponijeti sa sobom kada se ide u planine.
Jesu li pripreme za ljetnu sezonu počele? Koliko je zahtjevno bilo prošlo ljeto?
„Naše pripreme su svakodnevne i neprekinute, jer se više ne može govoriti o sezoni. Suvremeni način života i novi oblici turizma donose sve veći boravak ljudi u prirodi što po zakonu velikih brojeva dovodi i do većeg broja naših intervencija. Ipak, pred ljetnu, ali i zimsku sezonu HGSS-ovci provjeravaju i obnavljaju godišnje spasilačke licence, provjerava se i obnavlja oprema, provodi se niz obveznih vježbi iz svih oblika spašavanja. Naime, spašavanje ljudskih života zahtijeva visoku specijaliziranost, a malo je poznato da u gorskom spašavanju provodimo više od trideset oblika obuke. Pored toga, obavezna su obnavljanja znanja iz prve pomoći, potraga, stijenskog i speleološkog spašavanja, spašavanja iz divljih voda, helikoptera, bespilotnih sustava, licenciranje potražnih pasa i drugo. Radi se o prestižnim međunarodnim licencama i to je ozbiljan pogon koji zahtjeva veliki angažman pripadnika, a i znatna materijalna sredstva.
Prošla sezona bila je dosta teška, uz brojne višednevne potrage za nestalim osobama, poput potrage za nestalom Amerikankom na području Kozjaka, akcije izvlačenja ozlijeđenih u kanjonu Cetine, po otocima i drugo. Sve su akcije odrađene vrlo profesionalno, no problem je što iz sezone u sezonu možemo očekivati sve veći obim posla. Stoga neprestano ulažemo velike napore ne samo u razvoj sposobnosti i tehniku, nego i uvećanje naših ljudskih kapaciteta. U protekloj i ovoj godini osposobljeno je gotovo 160 novih suradnika-pričuvnika u svim našim ispostavama (Split, Sinj, Kaštela, Brač, Hvar, Omiš, Vrlika, Vis, Solin-Dugopolje), a najaktivniji među njima postaju kandidati za prijem u Stanicu.“
Što su najveći izazovi s kojima se susrećete?
„Kao što sam rekao, spašavanje ljudskih života vrlo je odgovorna, ponekad i opasna zadaća. Tu o nijansama doslovno ovise nečiji pa i naši životi. Najveći izazov je što nema prostora, a ni vremena za greške. Unatoč često nepoznatoj lokaciji, teško pristupačnom terenu, vi morate djelovati brzo i ultimativno ispravno. To zna biti vrlo stresno jer vođa i sudionici u akciji spašavanja tada moraju provoditi složene, koordinirane, ali i po vlastiti život opasne postupke pod velikim opterećenjem. To od ljudi zahtijeva veliku psihofizičku snagu i sposobnost rada u timu, pa to objektivno ne može raditi svatko, jer nije stvar samo u vještinama i znanju. Upravo zato, članovi HGSS-a postaju tek nakon složenog procesa provjera i selekcije. Velika pomoć i nezamjenjivi alat svih gorskih službi u svijetu su helikopteri. Na žalost u Hrvatskoj unatoč naporima i nas i nekih tijela državne uprave to nije riješeno na optimalan način pa je vrlo frustrirajuće u dramatičnu borbu s vremenom, recimo na Dinaru, krenuti pješke.“
Nađu li se u nevolji češće domaći ljudi ili stranci? Je li priča o Česima u japankama i bez vode na našim planinama samo mit? Idu li i naši ljudi neopremljeni?
„Uglavnom prevladavaju domaći, što je i razumljivo. Oni su tu cijele godine pa i tijekom ljetne sezone. Ne radi se nužno o nezgodama, mada i domicilno stanovništvo sve češće boravi na prostorima koje zakonom pokriva HGSS. Tu su i razne bolesti, lutanja, starije osobe s demencijom, iznenadna stanja koje zahtijevaju žurni transport do bolnice i cestovnih komunikacija. Zato tek 20-30 posto naših intervencija čine spašavanja i potrage turista i stranaca. Korijeni mita o Česima u japankama potječu iz prošlosti, jer su Česi uglavnom bili prvi turisti koji su iz radoznalosti s plaže kretali k obalnim planinama, prepoznajući ljepotu vizura i kretanje u planini i prirodi kao dio svog ljetovanja. Naravno, to su pratile i brojne nesreće i lutanja. Danas, mada po nacionalnosti ne grupiramo one kojima pomažemo, to uz Čehe znaju biti Poljaci, Mađari, Slovenci, Francuzi, Nijemci, koji se izmjenjuju u tom primatu iz sezone u sezonu. Problem je što naše obalne planine zbog svoje nevelike nadmorske visine u odnosu na planine država odakle dolaze, stvaraju dojam da su bezopasne i da se s pola litre vode i neodgovarajućom opremom mogu prošetati po njima. A to je klopka, jer su naše planine svojevrsni labirinti krša, bijelih stijena bez naročite vegetacije koji reflektiraju i pojačavaju sunčevo zračenje koje mi u Dalmaciji zovemo 'zvizdan'. Uz reljefne i klimatske specifičnosti dovode do lutanja, dehidracija, a potom i do ishoda koji bi bez naše intervencije bili fatalni. Zato se trudimo se kroz upozorenje, sigurne zemljovide i edukacije smanjimo broj takvih intervencija, no globalni trendovi sve većeg broja posjetitelja tih prostora, statistički rezultiraju i povećanim brojem potreba za našom pomoći. Nisu svi ljudi ni oprezni ni razumni. Domaći planinari, uglavnom su prošli edukacije i dobro su opremljeni, ali i njima se događaju nesreće i opasna stanja.“
Koliko je vremena potrebno da se „digne“ ekipa koja ide u potragu?
„Nešto više od 'nula' sekundi, jer potraga nije poput intervencija gdje se ide na poznatu lokaciju. Prije no što se 'dignuta' ekipa uputi na neki teren, prethodi vrlo složeni proces prikupljanja i analiziranja svih informacija procjena o vjerojatnosti gdje bi se ta osoba mogla nalaziti. Paralelno se provodi mobilizacija ljudi, procjena resursa, potražnih pasa, dronova i druge i potrebne opreme. Zato odmah po dojavi, potragu preuzimaju naši kvalificirani voditelji potraga (search manageri) koji intenzivno rade na planovima o čemu ovisi i prostor na koji treba uputiti ljudstvo i resurse, njihovo učinkovito i usklađeno djelovanje i sam ishod potrage. Potraga za nestalim osobama je najteži oblik naših intervencija. To je u pravilu misterij. Čak i osoba koja je živa i zdrava i koja komunicira s nama, ni sama ne zna objasniti gdje se nalazi, a radi se o prostoru koji je najčešće veći od više stotina hektara. Potrage angažiraju najveći broj ljudi, potražnih pasa, helikoptera i vanjskih resursa na najširem, teškom i nepreglednom terenu i najduže traju. Zato je ovaj prvi dio nakon dojave i rad naših voditelja potrage, često i najvažniji i najprioritetniji dio akcije koji se aktivira odmah po dojavi. Pristup i ekipe na terenu bile bi posve besmislene bez prethodnih radnji.“
Kakvih je potražnih akcija prošlo ljeto najviše bilo?
„I prošle godine su potrage bile najzastupljeniji oblik naših akcija. Više od polovice tih potraga bile su potrage za domicilnim, najčešće bolesnim osobama, ali veću pozornost javnosti i medija izazivaju potrage za stranim turistima. U pravilu su to bile velike, žurne i uspješne potrage poput potraga na Omiškoj Dinari, Dinari, Kozjaku i Braču, Hvaru i drugdje. Jedna od iscrpljujućih, svakako je bila potraga za nestalom Amerikankom na Kočinjem brdu kraj Splita. Trajala je nekoliko tjedana i u njoj je sudjelovalo više stotina ljudi. Nažalost, Amerikanka je smrtno stradala na krajnje nepristupačnom terenu i to prije no što je HGSS aktiviran, i nismo joj mogli pomoći osim da pronađemo i izvučemo njeno tijelo i predamo ga obitelji.“
Kakav je osjećaj kad nekog pronađete?
„Kada se na terenu okupi više stotina ljudi koji smisleno i mukotrpno rade s ciljem da se nestala osoba pronađe i kada se to konačno dogodi, oslobodi se toliko kolektivne, pozitivne energije i plima zadovoljstva zbog zajedničkog uspješnog rezultata. No za razliku od nekih sportskih, gospodarskih i drugih timova taj rezultat je nešto više od nekog plasmana čak i na najprestižnijim svjetskim razinama. Tada se osjećamo vrijedno i ponosno i tada svi naši napori, odricanja i uvježbavanja dobivaju viši smisao. To je nešto više od uspjeha za kojeg smo se godinama pripremali i odricali i uvježbavali, jer se ne radi o medaljama i peharima, nego o ljudima kojima smo neposredno spasili život, vratili ih svijetu i njihovim obiteljima. A to je božanski osjećaj i privilegija. Drugi osjećaj je mir i olakšanje jer smo učinili ono što smo kao ljudi to morali učiniti.“
Savjet za sve one koji idu u planinu? Što ponijeti sa sobom i kako se ponašati?
„Nikad ne ići sam u prirodu i planinu. Tamo i najbezazlenija situacija, žeđ i nedostatak vode, uganuće noge ili iznenadna slabost koja vas onemogućuje pri povratku u sigurnost civilizacije može i bit će fatalna. Ako nitko ne zna gdje ste i da trebate pomoć, tada vam nitko pa ni mi ne može pomoći. Zato se u prirodu odlazi s grupom i prijateljima. Zato se treba opremiti i predvidjeti moguće neprilike, ponijeti dovoljnu količinu vode, hrane i opreme, rasvjetu i opremu kao zaštitu od vjetra kiše i sl. Ako idete u stijenu i na zahtjevne terene, ponijeti i svu tehničku opremu, zemljovide i obavezno treba nositi mobitel s punom baterijom. Na žalost nisu sve planine i neurbani prostori pokriveni sa signalom i na to treba računati. U prirodu idemo zbog zadovoljstva i želje da vlastite živote uljepšamo, a ne da ga nepotrebno dovodimo u opasnost.
Zato apeliramo na takozvani GSS princip. A to je pristup da treba predvidjeti sve moguće, nepovoljne situacije i pripremiti se za njih, jer sasvim je pogrešno i ponekad nepopravljivo misliti da se takve situacije nama ne mogu dogoditi. GSS se uglavnom bavi s onima koji su mislili da se nesreće događaju nekom drugom i da se baš njima to ne može dogoditi.“
