Ona živi život zahvaljujući odluci nepoznatih ljudi da doniraju organe svojih najmilijih. Već sedam godina ima nova pluća zbog kojih je 35- godišnja Jelena Dominiković, nastavnica stručnih predmeta u Medicinskoj školi Dubrovnik, još uvijek tu - s nama.
Zdravstveni problemi su joj počeli od druge godine života kada je često imala upale pluća koje su se liječile antibiotskom terapijom, a kako je sve više odrastala i one su bile sve učestalije. Tek joj je sa 11 godina u Zagrebu postavljena dijagnoza cistične fibroze, rijetke genetske bolesti u kojoj joj se u plućima gomilala sluz koju nije mogla iskašljavati.
Unatoč zdravstvenim problemima Jelena je završila srednju Medicinsku školu, studirala u Zadru, radila u bolnici i u srednjoj školi gdje je i danas zaposlena. Bolest je nije omela u smislu da je prikovala za krevet, ali je postajala sve vidljivija na način da nije mogla obaviti svakodnevne aktivnosti kao što su to mogli njeni vršnjaci. Nije čak mogla trčati za autobusom bez umaranja i jakog kašlja.
Transplantacija pluća
- Svakodnevno sam se, uz korištenje lijekova, inhalirala i drenirala prsni koš da tu sluz što lakše iskašljem i sve je bilo dobro do 2016. godine kada je bolest ušla u terminalnu fazu jer sam imala drastično pogoršanje i postala ovisna o kisiku. Nakon što sam primljena u bolnicu liječnici su rekli da pluća treba transplantirati, pa sam prebačena u Zagreb na Kliniku za plućne bolesti Jordanovac gdje je krenula cijela obrada za transplantaciju.
Ubrzo se preselila u Zagreb i u toj situaciji osvijestila kako je ljudima koji izvan Zagreba tamo moraju doći na liječenje. Zato danas upozorava da u Hrvatskoj kronično nedostaje smještaja za pacijente i njihove članove obitelji koji se liječe u Zagrebu. Čak razmišlja o osnivanju smještaja za pacijente izvan Zagreba. Ona se konkretno u svojoj borbi za život uspjela smjestiti u Marijinom domu u župi Jordanovac. To je bilo, kaže, mjesto na kojem se osjećala sigurno, a s njom je bila i majka. Nakon godinu dana čekanja Jelena je dobila poziv iz bolnice.
- Liječnički tim na Jordanovcu je izvrstan. Razbili su mi strah od transplantacije jer nema čovjeka koji se ne boji. I ja sam se bojala. Puno. Prvo što sam pitala liječnike je bilo hoću li operaciju uopće preživjeti. Oni su me svojim jednostavnim pristupom upoznavali sa svakim postupkom koji me je čekao, definitivno su mi razbili strah i zapravo pokazali da je to jedina opcija za daljnji život. Zahvalna sam im i na tome i na šansi za život koju su mi pružili svojim stručnim znanjem.
Pomiješani osjećaji
Prisjeća se kako je dan prije transplantacije izrazito teško disala, nije se dobro osjećala zbog čega je željela otići na pregled na Jordanovac, no u jednom momentu je na mobitel nazvao liječnik koji joj je rekao najdivniju vijest. Došla su pluća za nju. U momentu su joj proradile emocije. Istovremeno je bila sretna zbog novih pluća, ali i tužna zbog toga što je netko izgubio život. Smatrala je da nema pravo plakati zbog operacije jer ima nadu da se može probuditi i da će sve biti dobro. Ubrzo je s majkom došla do klinike na Jordanovcu odakle su prebačene do Beča gdje je nakon sedam sati na operacijskom stolu transplantacija obavljena.
- Bolest me nije zaustavila već mi je bila snaga za ići dalje. Sjećam se kada su me odvojili od respiratora da sam DISALA i svakim danom sam sve više napredovala. Uskoro sam ustala iz kreveta i osjećala se sve bolje i bolje. Ljudi moraju shvatiti da se s transplantiranim plućima može normalno živjeti i biti aktivan.
Transplantirani ljudi čitav život moraju biti pod kontrolom liječnika, a pri tom je jako važno da pacijenti aktivno surađuju sa svojim liječnicima. Za sve nedoumice moraju pitati liječnike, ne smiju tražiti mišljenja po internetu ili od nestručnih ljudi. Zašto? Pa zato što je druga prilika za život nešto zaista veliko, taj drugi organ treba paziti i čuvati, a to se može jedino pridržavanjem liječničkih uputa i redovitim kontrolama, poručuje Jelena.
Bolest se može dogoditi svima
Kada svoj život gleda iz današnje perspektive on joj se nakon transplantacije promijenio za sto posto jer sada svakodnevne aktivnosti može obavljati bez ikakvog umaranja, više nema kašlja i može sve ono što mogu njeni vršnjaci. Zato sada želi nadoknaditi vrijeme i raditi sve ono što prije nije mogla zbog bolesti.
Njena poruka ljudima koji boluju od nekih bolesti je da je se ne srame jer ih ona ne definira nego to kakvi su ljudi. Smatra da se oboljeli pacijenti moraju boriti za svoja prava, ali i educirati javnost jer bolest se može dogoditi svima i to što smo danas zdravi ne znači da ćemo biti i sutra.
Onima koji čekaju transplantaciju poručuje da se u tom procesu čekanja ne opterećuju time kako će sve proći nego da svaki dan žive maksimalno i prepuste se liječnicima jer mjesta strahu doista NEMA.
