Priče o Istarskoj ulici, ali i o mnoštvo drugih iz kvartova u središtu Splita ispričao je Miljenko Vujanović Meja. Poznati splitski kroničar ispričao ih je, i još uvijek ih priča, na tribinama koje održava diljem Splita, ali i u brošurama i knjigama koje mu već godinama izlaze.

“Sličice iz starog Splita”, “Kad bijah dijete”, “Susjedi moga djetinjstva” tek je dio Vujanovićevih knjiga. Ono što je bitno istaknuti, sve one donose fotografije starih splitskih kuća, nerijetko s legendama u kojima su navedeni njihovi prošli stanari, iz kojih se vidi tko je sve tu živio.

Miljenko Vujanović: Split mi je u srcu, a ponajviše Istarska ulica

“Namjene ove brošure je zabilježiti zgrade moga susjedstva, kao i njihove stanare. To su ljudi koji su preminuli, preselili i koji još tu žive, kao i njihovi potomci”, stoji u uvodu jedne od Vujanovićevih najpoznatijih brošura – “Susjedi moga djetinjstva – Istarska, Tolstojeva, Fra Luje Maruna, Držićeva i Riječka ulica”.

O kronologiji, ponajprije Istarske, te dijelom Tolstojeve ulice, s Miljenkom Vujanovićem Mejom, razgovarali smo u njegovom stanu u Fra Boninovoj. Ovaj umirovljeni brodostrojar i profesor ima što kazati, a većinu toga radi i dokumentira pod sloganom “moja okolica – da se ne zaboravi”.

– Dosta sam navigavao, kao brodostrojar sam radio na Jadroslobodnoj koji je kasnije postao Jadroplov. Ipak, nikad mi nije žao što sam navigavao, vidio sam dosta svita – kazuje nam Miljenko Vujanović Meja, koji je nakon pomorske karijere, ostatak radnog vijeka, do mirovine, radio kao proesor engleskog jezika u OŠ Plokite.

Pitamo ga odakle mu i energija i želja da već godinama dokumentira fotografije o splitskim kućama i priče vezane uz njih, ponajviše o Istarskoj, u kojoj već godinama ne živi.

– Vi kažete da imate već dosta godina, a rođeni ste 1968. godine. A što bih ja kazao? Ja sam rođen 1939. godine. No, sve to pada u zaborav. Padaju kuće u zaborav, nazivi tih kuća, stanari tih kuća, cile generacije, način života, kultura sastajanja, međusobnog uvažavanja… Danas je tehnika sve razbila. Bitni su kompjutori, laptopi, mobiteli, televizije – priča Meja razočaran današnjim stilom života.

‘Obilazim pogledima sve te kuće..’

Kako sam rekao, vidio sam dosta svita, iako sam i sa ženom Aljoškom dosta putovao. Živila je u kući Ferri, iliti Kući Kirigin, kasnije je preselila, slučajno smo se sreli, ona je živila u Table 1, a ja u Istarskoj. Godine 1968. smo se vjenčali, a 1973. smo ovdje, u Fra Boninu, doselili – kazuje nam Miljenko Vujanović Meja. Te odmah ističe:

– Ja sam dušom i srcem, i nadalje u Istarskoj, u njihovim dvorištima, obilazim pogledima sve te kuće. Nažalost, puno je njihovih stanovnika danas pokojno, kad pogledate po fotografijama… I po Varošu imam krasne prijatelje, i s baluna… Dosta sam volio balun, uglavnom sam ga volio igrati oko kuće, pa na salezijancima na Balkanskoj, danas su tu divlja igrališta. Iza smo kao dica, a kasnije mladići, nabivali balun…

Čakulajući s bivšim košarkašem Jugoplastike Veljkom Tomićem, spomenija mi je da im je često upada balun u vinograd, i da je to bija vinograd moga oca. Odmah iza igrališta od salezijanaca. A tim putićem smo znali često ići, sve do groblja – priča nam Meja sa sjetom.

Prikupio je dosta povijesnih činjenica, potkrijepljenih fotografijama. Kao onu o tome da su još 1925. mladi iz Istarske išli organizirano barkama na izlet na Barbarinac.

Mladi s barkom pred Barbarincem

Govorimo Vujanoviću da mu je izašlo već deset knjiga i brošura, a on nam ubrzo kaže, da priprema i slijedeće, dok god bude mogao raditi.

Savjetovao ga Tolja Kudrjavcev

– Svih tih desetak knjiga tretiraju splitske ambijente i pojedince, zafrkancije…   Jednom mi je Tolja Kudrjavcev kazao: “Meja, piši sve šta ti padne napamet, jer sve šta nije napisano, ode u ariju, nestane ko da nikad nije ni bilo”. Bio je u pravu, Ja zaista ne mogu dopustiti da ni moj život, niti životi mojih vršnjaka, prijatelja koji su dosta toga proživili, odjedanput postane vakuum, kao da je svijet počeo jučer.

Ajmo se uhvatiti Istarske. Tako ste živjeli, uspoznali dosta prijatelja, bavili se sportom, drukali za Hajduka…

– Hajduk apsolutno. Sjećam se Hajdukovih utakmica koje su bile oglašavane na plakatima po Splitu, na primjer, sa zagrebačkim Dinamom, Odredom iz Ljubljane, sarajevskim Željezničarom, Radničkim iz Niša.. sve su to bile politizirane utakmice… No, kad si otišao na Stari plac, više se o tome nije mislilo, nego samo o tome da Hajduk pobijedi, da što bolje prođe. Kad bi stiga na Stari plac, nisi imao svoje sjedalo, ali znaš da tamo di inače sidiš, da će pored tebe doć Duje Aljinović, da je tu klapa koja je povezana dok je utakmica. Kad počne padat kiša, pa se netko poče dizat, onda se cila fila odostraga počne dizat, onda onog prvog, počnu gađati stinčicama, jer uvijek je netko imao i malo tanji živac – sjeća se Miljenko Vujanović Meja.

U Istarskoj nije bilo toliko težaka, njih je bilo na Manušu, i u Varošu. U Vrhmanuškoj, današnjoj Tolstojevoj su stajali Rojini. I dan danas se vidi po tim kućama da su tu živili težaci, oni su išli u polja karima, nije bilo prometa, priko Istarske i posli podne bi se vraćali – kazuje nam Meja, te pokazuje brošuru “Susjedi moga djetinjstva”. Odobrava nam da skenirane fotografije objavimo na našem portalu. Nije imao ništa protiv da ih objavimo s priloženim legendama, napisanim osobim rukopisom, uglavnom s imenima i prezimena bivših stanara, manjima dijelom sadašnjih, te njegovih nasljednika…

– U kući u Tolstojevoj 20 je u stanovao poznati doktor Ferri. Kad sam ja spominjao tu kuću, s obzirom da smo kao dica pojedine kuće nazivali po nekom istaknutom stanaru, po nekome prijatelju, onda smo tu kuću koja je impozantna, velika, solidna.., nazivali Kuća Ferri.

Inicijali R.C. najbolji dokaz

Ali, njegova kćer Anita, profesorica u mirovini, sada Ercegović, kaže: “nemoj mi spominjat da je to kuća Ferri. Jer kad je moj dida po mami, Kirigin, koji je živio u Čileu, zaradio novce, izgradija je tu kuću”. A najbolji dokaz ti je na portunu, imaš inicijale – R.C. iliti Rudolfo Cirigin. Osim toga, tu je Kuća Štambuk, tu je Krstulović, tu je Kuća Žagar, i to su pojedinci koji su s namjerom da putuju, gradili kuće.

– Bija je jedan debeljuškasti čovik, kad bi se vraćali iz polja, onda bi mi posli podne igrali na balun, a on je iša s tovarom, vodija bi kozu sa strane, ima je motiku, mašklin, i bocun, lagan bi sidija treso na tovaru… A mi bi stali s igrom, da se beštija ne priplaši, a on fjakasto, imao je 50, 60 godina, “ajde dida, lakše to, žveltije”. A on bi na to “dida”, odmah zabeštima “dida ti.., sestru”.

A onda je tu išla polivača, koja bi zalivala asfalt, a kako bi voda dotakla asfalt, onda bi sve isparavalo. A onda bi bi mi trčali, a čovik bi iz kamiona pojačao mlaz, pa bi nas okupa. Fala Bogu, to nama ništa nije škodilo – prisjeća se Vujanović zgoda iz Istarske.

Bilo je i u Istarskoj i obrtnika, i radnika?

– Je, je, bilo je. Bija je muški frizer Ive Draganja. Kod Draganje smo se išli šišat, jer smo zali da je to vesel čovik, i uvik bi se zafrrkavao. Pitali bi ga: “Šjor Ivo, recite mi, jesam li lip?”, Odgovorija bi: “Jesi, ka guzica”.

A onda u jednoj kući, samo u jednoj kući, tu je stanovala elita. Primjerice, u Kuća Štambuk u Istarskoj 17, u toj kući stanovali su dirigent Nikša Bareza, i brat mu Inoslav, onda likar Aljoša Grabovac, pa je bija dekan Ekonomskog fakuleta dr. Dražen Štambuk, te kirurg Mirav Ševeljević.

Dio splitske elite u Istarskoj

Hoćete reći da je dobar dio splitske elite tada živio u Istarskoj?

– Pa neću tako apsolutno kazivat. Istina, dio splitske elite svakako je živio u Istarskoj, bila je tu i kuća Tartaglia, tu je živio nećak od gradonačelnika Ive Tartaglie, ragbijaš Siniša Tartaglia, i njegova obitelj, a tu je živija i tangar, koji je imao tangariju Lunazzi.

U ovoj kući u blizini Toća s jedne strane se nalazila mastiona, a s druge tangarija Lunazzi

Interesantno je i ovo spomenit. Tao smo u ono doba imali komparacije – kad bi neko uveličava ili laga, oda bi ga prikinija i reka “ajde, to šta goviriš, to ti je tangarija Lunazzi”.

Ako bi netko tupast bija, kazali bi mu da je “tup ka kantun od Croatije”, jer bi se mislilo na kuću Croatije kod Dalme, koja je imala tup kantun. Ako je netko bija star, govorili su mu “star si ka tovar od Betizze” – priča nam dogodovštine iz Istarske ulice Miljenko Vujanović.

Te nam dodaje da od 1978. godine on i njegovo društvo održavaju svečane večere, te nam pokazuje fotografije:

– Ovo je moja malenkost, zatim Lika Ninić, Frane Kostajšek, Arsen Velagić, Mirjan Čubrić, Igor Podrug zvani Pasraka, Dragi Plazonić, brat mi Zdenko Komo Vujanović, Zoran Biluš, Boris Radun, Blaž Granić, nekadašnji igrač Splita i Rijeke, i profešur na fakultetu, zatim ovo su Tonći Plazibat, Igor Miletić, Vele Brajčić, Ante Miletić, Saša Šegvić.

Na ovoj, pak, slici su vaterpolo trener Toni Petrić, Geza Šenauer, igrač Hajduk, zatim Ante Delić, ovdje su i Mile Pocrnja, zatim Slobodan Roje, Igor Ligutić… – kazuje nam Meja, koji nam je za kraj ove priče (još ćemo napraviti nekoliko, prije svega iz Manuša) ispričao anegdotu o kući Žagar.

Kontra jugoslavenskog kralja

– Žagari su dosta po Splitu gradili, a ovu su kuću 1936. godine izgradili za sebe. Ovu drugu su iznajmljivali, ima dva ulaza, jedan s Istarske, jedan s Riječke ulice.

– Običaj je bio tada, a i dan danas je, da se na vrh kuće u izgradnji stavi zastava. A kralj je tada izda zakon da mora uvik uz “plemensku” zastavu na zgradi biti i zastava Kraljevine Jugoslavije. Zašto “plemenska” zastava? Zato, jer su nas Hrvate Srbi uvijek gledali ka pleme, ka Indijance. Žagarovi to nisu učinili, nego samo izvjesili hrvatsku zastavu, pa su kažnjeni s 500 dinari, što je tada bila malo jača svota. Mogla je biti i više, i to ne samo novčana kazna, da Žagar nije poznavao Antičevića iz policije, koji je to sredio – za kraj će Miljenko Vujanović Meja.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime