Postoje mjesta u Splitu koja nisu samo točke na mapi, nego živi spomenici. Jedno takvo nalazi se točno ispod legendarne Ure, gdje radi gospođa Marija Pralija. Njezina vaga, stara više od pola stoljeća, preživjela je države, valute i mode, a Marija je tu – vedra, postojana i uvijek spremna za ćakulu.
Dok se marčane bure još bore s ranim proljećem, svratili smo provjeriti „stanje nacije“ na kile.
„Zatopljenje je u zraku, a sezona u srcu“
Gospođo Marija, evo nas tu, na najprometnijem kantunu, odmah ispod Ure. Što kaže vaš osjećaj – jesu li zimski dani finili?
– Nije još sezona, prazno je to još ovdje, ali nešto govori da dolazi zatopljenje. Izgleda da će proljeće ove godine ranije, a i Uskrs je blizu pa se sve nekako pomiče.
Vama to, kao ženi koja radi ovdje i koja je postala simbol Splita, sigurno odgovara?
– Ma drago mi je, kako ne! Najdraže mi je izaći iz kuće, da nisam stalno unutra. To vam je navika, čista navika. A i turisti… njima je ovo interesantno. Više nas snimaju mobitelima nego što se važu! Čude se da ovo još uvijek ovdje postoji.
A naši ljudi? Kako oni stoje s vaganjem nakon dugih zimskih mjeseci?
– A naš svit je domaći, najbolji! Primijeti se, kako ne. Zimi se ljudi malo „nadebdaju“, opuste se uz spizu, pa kad dođe proljeće uhvati ih strah. Dođu ovdje, stanu na vagu pa vide da treba smršaviti.
Susret s legendom teatra: „Vaga ne laže, šjor Tonči!“
Usred našeg razgovora dogodio se onaj pravi splitski trenutak – radost susreta. Prolazeći ispod Ure, onim svojim prepoznatljivim korakom, stigao je Tonči Banov, dobri duh splitskog HNK-a.
– Evo nam Tončija Banova, čovika iz teatra! Oćete li se izvagati, šjor Tonči? – upitala je Marija s osmijehom.
Šjor Tonči nije dvojio. Uz onaj svoj kazališni mir stao je na postolje. Kazaljka je zaplesala i zaustavila se na – 96 kilograma.
Šjor Tonči, što za vas znače ovi simboli grada, poput ove vage i gospođe Marije?
– Pa to je jedna rariteta u Splitu! Da se još možeš izvagati ovako, kad hoćeš, a nitko te ne prisiljava. Sjećam se ovoga još kad sam bio mali, oduvik je tu bila vaga, baš na ovom mjestu. Ja se rijetko važem, ali evo, ovaj put me baš povuklo da vidim jesam li što „kalao“.
I, kakva je presuda vage?
– Ma kakvo kalanje! Toga me i bilo strah – nisam kalao, nego sam „krešio“ (narastao)! Mislio sam da sam se smanjio, a ono obrnuto. Ali neka, to je zasluga moje supruge. Dobra je, zapravo me ona tješi u svemu tome, kuva mi što god hoću… more li bolje?
Sinova „ruka“ za vagu od pedeset ljeta
Dok šjor Tonči odlazi dalje niz Pjacu, ostavljajući za sobom miris starog Splita, vraćamo se Mariji i njezinoj mezimici – vagi koja prkosi vremenu.
Koliko je zapravo stara ova vaga? Izgleda kao da traži puno pažnje da bi ostala ovako točna.
– Ma tko će više znat… Ima sigurno i više od pedeset godina. Mora se održavati, hvala Bogu. Ide ona na servis, ima jedna firma gori na Pazaru koja se brine o preciznosti. A treba je i piturati! Evo, sad će mi je sin piturati, obećao je, sigurno hoće.
Što poručujete onima koji se još uvijek boje stati na vašu vagu?
– A neće se još ovi s pričama vagat, još nisu skinuli debelu robu pa se ne usude! Ali doći će oni, čim sunce jače upre. Bit će to dobro, tko želi – doći će.
Hvala vam, Marija. Neka bude sretno i vama i vagi.
– Hvala i vama, neka vam bude sretno!
