Antonio Plazibat u studenom ove godine osvojio je World Grand Prix K1 turnir u Japanu. Tako je 23-godišnji Solinjanin postao je treći Hrvat koji je osvojio legendarni K-1 World Grand Prix, nakon Branka Cikatića i Mirka Filipovića. Splitsko područje malo po malo po uspjesima, broju klubova i sportaša u ovom sportu postaje prava hrvatska kickboxing Meka…

Mladi poluteškaš odradio je tri borbe u kojima je dvojicu Japanaca (K-Jee i Makoto Uehara) pobijedio nokautima, a u finalu je na bodove slavio protiv Marokanca s nizozemskom putovnicom Ibrahima El Bounija.

Antonio je član kickboxing klub Ameno iz Splita, a jedan od njegovih trenera, Veljko Vetma, trener u spomenutom klubu:

– Klub Ameno je osnovan 2003. godine. Osnovali su ga Milivoj Bajić i Mateo Marinović. Prijateljski su odlučili napraviti klub gdje bi mogli početi trenirati, no ubrzo su se ljudi počeli priključivati. I sam sam se u međuvremenu priključio i počeo biti aktivan. Inače se bavim ovim sportom još od osamdesetih godina kad sam trenirao s legendarnim Cikatićem u Solinu. Klub se prvo zvao Solin, pa Hajduk.

Što se tiče Antonija, on se klubu priključio prije pet godina. Već je od prvih dana pokazivao veliku volju i talent, a sve je bilo jasno kad je osvojio svoje prvo svjetsko juniorsko prvenstvo na koje je otišao. Nakon toga slali smo ga po raznim turnirima da bi ga ojačali i formirali. Kada je krenuo s profesionalnim borbama odmah smo ga suočili s teškim protivnicima, jačim od njega, no on se sjajno snalazio u svakoj borbi napredovao – ispričao nam je trener Vetma.

Nisu svi Japanci bili oduševljeni da je Antonio bio odabran za 8 “veličanstvenih”:

– Kada su krenule pripreme za Japan, treneri su se potrudili da sve svoje iskustvo i znanje prenesu na Antonija. Bio je pravi izazov uopće pojaviti se tamo, ali smo to uspjeli isključvo upornošću Branka Cikatića, Antonijevog menadžera. Japanci su bili skeptični prema Antoniju s obzirom na njegov broj borbi, no svim je dokazao tko je i što je. Teško mogu opisati radost i ponos koji me obuzeo kada je postalo jasno da je imamo svjetskog prvaka – kazao nam je u dahu Antonijev trener Vetma.

Antonio je član splitskog kluba posljednjih 5 godina. Upisom u Ameno odlučio se potpuno posvetiti sportu. Upitali smo ga kako su izgledali njegovi sportski početci…

– Uvik su me borilačke vještine interesirale. Želio sam vidjeti kako to izgleda, je li ja to mogu. Ljudi u Hrvatskoj sve to gledaju pomalo s predrasudama, općenito borilačke sportove a osobito kickboxing. Nema baš svako dobro mišljenje o tome, ali krenuo sam probati da vidim koliko mogu, koliko i što. Uvijek me interesiralo, kao dijete sam gledao K1 borbe i uvijek sam htio probavati. Baš sam se sjetio danas, dok sam pričao s ocem, išao sam u osnovnu tada, možda šesti, sedmi razred… Gledali smo K1 na televiziji, bio se prenosio uživo u Hrvatskoj. Ja se njega ispitivao kako oni žive i razne druge detalje. Tad se nisam nadao da ću i ja jednom tu nastupiti, a evo, sam tu i završio.

To je pomalo išlo svojim tokom, trenirao sam, volio sam to, išlo me, pobjeđivao sam više manje sve borbe. Natjecao sam se na amaterskim natjecanjima. Na prvoj godini faksa sam zapravo odlučio da ću probati s tim 100 posto, rekao sam sebi da ću probati tri godine. I ako u te tri godine napravim neki uspjeh i uspijem se profesionalno dići, da ću nastaviti, ako ne da će se vratiti na brod i nastavi sa školom. I to je to. Inače, bio sam upisao Pomorski fakultet.

Nisam požalio, izabrao sam pravi klub, prave trenere. Od početka su oni, obitelj i prijatelji bili uz mene iako su govorili da sam pomalo lud što baš to želim. Moja odluka nije bila laka jer se na ovaj sport ne gleda kao neki u kojem se lako može uspjeti. Govorili su mi da mal broj ljudi tu stvarno zaraditi pare i da može živjeti od toga.
Zato su mi ljudi govorili da je pametnije da uhvatim faksa ili nečega. Na kraju se isplatio rizik i sve.

Koliko je ozljeda oka, odnosno operacija usporila u ovome uspjehu danas?

– Operacija oka, hvala Bogu, nije ostavila nikakve posljedice. Operirao me vrhunski doktor, dr. Znaor u Splitu. Tko god da ide na operaciju oka, preporučujem da ide kod njega. Raspitao sam se i svi su ga ishvalili. On me operirao, napravio je stvarno vrhunski posao i nemam nikakve posljedice. Ipak primam svaki dan udarce u glavu. Može se to ponoviti, ali trenutno to mjesto gdje se desila ta ozljeda je čvršća, kao i sve ostalo što raste na tijelu.

Kako su izgledale pripreme za Japan?

– Same pripreme kao pripreme, nakon ozlijede sam se vratio, krenuo trenirati, odradio meč. Izašao sam na državno radi meča, da odradim, se malo vratim u ring i osjetim ring. Nakon toga sam odradio jednu profesionalnu borbu u Kini, isto tako da osjetim malo ring. Nakon toga nas je Branko pozdrav na K1. Imali smo tri mjeseca punih priprema. Već sam ušao u pripreme spreman, tako da sam mogao od početka davati svoj maksimum. Treninzi su bili svaki dan, ujutro i navečer. Odmarao bih jedanput tjedno, možda niti jednom, ovisno kako sam se osjećao. Davao sam svaki dan svoj maksimum, koliko god sam mogao. Čak sam se i pretrenirao jedno vrijeme, pa smo malo smanjili, ali na kraju je sve ispalo dobro.

Bio sam spreman za sve tri borbe i odradio sam ih smatram dobro. Što se tiče fizičke spreme sam prezadovoljan da se nisam zapuhao nakon 3 borbe, mogao sam ili dalje.

Ima li u Splitu dovoljno sparing partnera?

– Nema! Općenito u cijeloj Hrvatskoj nema dovoljno sparing partnera. Došli su mi pomoći dva borca iz Bosne, obadvojica su sad osvojili zlato na svjetskom prvenstvu. To su jako dobri borci, profesionalni i amaterski. A tko mi pomaže sa sparinzima i skim si cijelo vrijeme radim, tko je tu zapravo prijatelj, ne kolega, to je Tomislav Čikotić iz Dugog rata. Nas dvoje slične smo kilaže i visine. On je malo veći i teži, nastupa kategoriju više i onda nas dvoje, praktički, uz trenere sami radimo i tako se poboljšavamo ,idemo naprijed. Od sparing partnera još u Hrvatskoj mogu reći još za Mladena Brestovca, on je pomogao kad god mi je trebalo. Mogu otići gore kod njega i Aleksandra Pupca. Do kluba još dođe Nizozemac Hesdy Gerges, poznati borac, dosta pomogne što se tiče svoga iskustva.

Moram spomenuti Filipa Hrgovića u boksu, s njim sam radio, također i Andrija Lekić.

Kada već spominješ boksače, kakav je odnos boksača i kickboxera?

– Hrgović je sjajna osoba, dobro smo se našli. Boks i kickbox su sasvim različiti sportovi, kao nogomet i tenis. Boks je kao sport priznatiji, u borilačkom sportu on je broj jedan po svemu, uključujući plaćenost. Najorganiziraniji su, imaju dugu tradiciju…

Nema sumnje, kada si stigao u Japan, vjerovao si u sebe. No jesi li osjetio podcjenjivanje od suparnika ili ostalih?

– Mislim da su me neki možda malo podcijenili, a neki su me shvatili ozbiljno. Dojam mi je da su svi oni bili svjesni da imam snagu i udarac, da ih mogu sve nokautirati, da ću fizički biti dobro spreman, ali nisu mi svi shvatili ozbiljno s druge strane radi iskustva i mečeva. Sada, s ove tri borbe u Japanu imam odrađenih petnaest profesionalni borbi, što je malo. To je najmanje daleko ikad s obzirom na to da sam pobijedi. Badr Hari ima preko sto borbi. Takvi borci imaju masu borbi i skupili su masu iskustva u tim mečevima u Nizozemskoj. Mi nismo imali tu sreću, opciju ni privilegiju da se mogu boriti s borcima na moj razini nego sam svoj treba boriti s borcima puno iskusnijim i puno jačim i zbog toga imam tako malo borbi. Bez obzira na to, sada na neki način mogu reći da sam daleko dogurao. To je dobro jer još nisam pokazao sve, nisam “zagrebao” što mogu učiniti.

Kakav je bio osjećaj taj trenutak kad si shvatio da si svjetski prvak?

– Čim je završila treća runda, bio sam svjestan da sam dobio poruku 99 posto osim, ako me ne pokradu suci. Računao sam da je moguće da se desi četvrta runda, ali Japanci su iznimno pošten narod i drže do svega tako da su odmah presudili moju pobjedu. Čim je završio meč krenuo sam se veseliti, skakati na ogradu. Bio sam siguran da sam pobijedio, i da je bilo četvrte runde da bih ga nokautirao. U tom sam trenutku shvatio da sam osvojio i bio sam sretan i ponosan i na sebe i na trenere i na državu na sve jer napokon se taj trud ostvario. Shvatio sam da su sva moja odricanja bila opravdana. Bio sam sretan jer sam shvatio da mogu živjeti od sporta, mogu reći; eto ga, uspio sam, sada je to to i sad mogu nastaviti graditi karijeru.

Smeta li ti medijski pritisak nakon pobjede?

– Ne smeta mi, svjestan sam ako želiš biti uspješan sportaš bilo kojeg sporta, mediji će te pratiti, jer ako te ne prate, uzalud ti sav uspjeh, svega što radiš. Malo mi je neugodno to, sva ta slikavanja u Japanu s fanovima, potpisivanjem i selfiji, nisam baš navikao na to sve, ali drago mi je, lipo je vidjeti da se trud isplatio. To me samo dodatno motivira da i dalje treniram, da budem još jači, da dam još više od sebe. Sada sam najmotiviraniji, jedva se čekam vratiti u dvoranu.

Sada, kada imaš titulu, s kojim borcem priželjkuješ borbu?

– Meni meč iz snova trenutno bi bio s Badr Harijem. Da mi ući u ring, a da s druge strane bude Badr Hari, to bi mi bilo “ajme”. On je trenutno aktivan još, a praktički kad sam krenuo sa sportom on je prvi borac koji sam gledao, na kojega sam se ugledao i za kojeg sam rekao da i ja želim biti takav. Sad kad je došla do toga da se možda nađem u ringu s njim, znam da sam puno postigao. Mislim da bi plakao od sreće kad bih se borio u ringu s njim.

Neki kažu da je “sad ili nikada” za organizaciju K1 turnira u Splitu…

– Mislim da će biti još prilika. Ja i moj prijatelj Tomislav Čikotić se oboje dosta dobro penjemo i kotiramo na toj svjetskoj sceni trenutno, ali ja mislim da još nije vrijeme za organiziranje takve priredbe u Splitu. Split je poseban grad, ljudi ima taj dišpet. Da se sad tu organizira, ljudi bi došli, ali mislim da je pametnije sačekati još godinu-dvije dana, napraviti ime i karijeru vanka, tako da se onda može kvalitetno to može napraviti i s vrhunskom promocijom i onda to ide skupa.

Što dalje?

– Ovisi od zdravlja i svega. Daj Bože da me ne prate ozlijede, zasad me ne prate neke veće. Da sve bude dobro, da me tijelo sluša… U tom slučaju još sigurno 10 godina. Trenutno guštam svaki dan doći na trening i trenirati.

Baviš li se još ičim rekreativno?

– Nemam vremena ni za što. Ujutro se dignem, odem na trening, saterem se, spavam popodne, navečer drugi trening, spavam i to je to.

Ideš li na Hajduka?

– Imam dosta prijatelja što idu na Hajduk i koji me gnjave da idem na Hajduka. Ali kao što sam rekao, bez da se za***ajem, 90 posto dana spavam. Kad su pripreme budem umoran i eventualno sat vremena poslije večernjeg treninga popijem piće i to je to.

Izlazi li svjetski prvak ponekad “vani”?

– Ne. Možda dvaput godišnje! Evo sad imao pauzu, ali već jučer sam se vratio treninzima. Ako izlaziš vani i treniraš, boriš se, sam sebe pokopaš.

Što poručuješ mladim ljudima koji se žele baviti kickboxingom?

– Da dođi i probaju! Znam puno momaka i mlađih i starijih ljudi koji nisu u životu trenirali to, a došli su, probali, svidjelo mi se. Prvo što ćete se dobro osjećati, dobro je za razvoj djece i kvalitetno za cijelo tijelo. To su intervalni treninzi svaki dan. Možete se dobro umoriti, uznojiti, biti zadovoljni što se tiče tijela. Kada se umoriš do kraja oslobađa se silna negativna energija, izbaciš sve iz sebe! Neka zainteresirani dođu, u tjedan dana ako vam se svidi ja garantiram ostat će te do kraja života. Ne trebate se baviti profesionalno nego rekreativno.

Koliko su česte ozlijede?

– Me nema ih koliko se misli. Nogomet i košarka tri puta više ozljeda ima nego kickboxing i rekreativno i profesionalno. Ma ne tri puta nego tisuću puta više!

Kakav je odnos Grada Splita prema gradskim sportovima?

– Bilo bi dobro da malo veću potporu pokažu prema manje zastupljenim sportovima od nogometa. Isto tako, kao što se treneri muče voditi našu djecu na amaterska natjecanja, jer sve to košta, isto tako i drugi sportovi imaju isti problem. Svjestan sam da nikome nije lako- kazao nam je na kraju razgovora talentirani Solinjanin.

Svjetskog prvaka primio župan Boban

Župan Blaženko Boban upriličio je danas primanje za Antonija Plazibata.

– Čestitam vam od srca što ste ovim velikim uspjehom proslavili našu Domovinu i Splitsko-dalmatinsku županiju. Mi ćemo ovakve uspjehe znati cijeniti. Iskreno se nadam kako će se ovakvi rezultati kod Antonija i dalje nastaviti – kazao je župan Boban.

Antonio Plazibat izabran je između 1200 kandidata prijavljenih na ovaj prestižan turnir.

– Ovome sam se posvetio 100%. Svakodnevni treninzi, kontrola prehrane, redovito spavanje, odricanje od nekih aktivnosti koje imaju moji vršnjaci, to je bio ključ mog uspjeha. Ali nije mi žao, jer je rezultat tu – kazao je Antonio.

Primanju su nazočiti i njegovi Antonijevi treneri Veljko Vetma i Milivoj Bajić, te njegov menadžer i raniji osvajač istog prestižnog turnira Branko Cikatić i zamjenik župana Luka Brčić.

 


Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0