Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Danskoj, nakon što je u susretu za treće mjesto pobijedila Island. Dok nacija slavi, bivši trener Trogira i poznati rukometaš Boris Popović analizira put do postolja, ali i baca gorku istinu u lice svima koji vode splitski sport. Jesu li nas "cepelini" umalo stajali medalje i zašto Dalmacija polako nestaje s rukometne karte?
Kako komentirate osvajanje bronce?
- Veliki uspjeh, odličan rezultat. Pružili su i lijepe utakmice, ove zadnje dvije. Iako smo izgubili od Njemačke, na kraju smo odigrali dobar rukomet, i sve pohvale igračima i stožeru reprezentacije.
Ajmo malo analizirati utakmice protiv Islanda. Dobili smo dvije utakmice, ali kako ocjenjujete ovu utakmicu, što je presudilo?
- Ovako, ja kao trener to gledam malo analitičnije. Island je cijeli turnir igrao igru jedan na jedan, i to više-manje s ista tri beka. Znači i protiv Danske, gdje su se puno, puno potrošili – bili su u igri skroz do 55. minute, bili su u egalu – igrali su s ista tri beka i protiv nas. Praktički nisu rotirali, iako na klupi imaju izvrsne igrače, ali njihov trener ih je jednostavno malo koristio. Sigursson je dosta rotirao. Iako smo imali i mi ozlijeđenog Srnu, igrali smo bez njega, ali rotirali smo često i mijenjali igrače, tako da smo uvijek imali svježinu na terenu. Oni nisu imali svježinu, a za njihovu igru ona je jako potrebna, zato što igraju jedan na jedan. Mi smo to odlično taktički odradili u obrani: gusto, nismo im dozvoljavali da iskoriste tu igru jedan na jedan, ali oni su bili i umorni. Jedan detalj: njihov najbolji igrač u 50. minuti – ne znam jeste li primijetili, ja jesam, čak je i komentator rekao – bio je sam ispred sebe, nije imao nikoga, ali od umora jednostavno nije vidio da je sam. Znači, bili su polumrtvi, ali to ne umanjuje uspjeh, da ne bi bilo da ga umanjujem – dapače. Mi smo taktički odigrali kako smo trebali. U napadu, kad nam nije išlo, stavili smo 7 na 6 i sve je funkcioniralo, do pet minuta prije kraja kad smo se išli malo zezati, bacati “cepeline” i to nas je skoro koštalo. Drama na kraju, ali vidjeli smo dugu klupu, puno igrača – Sigursson rotira. Igrači dosta istrčavaju i to je njegova zasluga: velika mirnoća i sve to skupa.
Kako gledate njega kao trenera?
- Kao što sam rekao malo prije, dosta ih je mijenjao i svima je dao važnost, što je bitno. Nije lako. Ima povjerenja u sve i to igrači osjete, pa onda daju svoj maksimum. To je njegova vrlina. Možemo reći da je to jedna od njegovih većih vrlina.
Golmani, koliko su oni utjecali? Znamo i sami da nismo mogli računati na Kuzmanovića, ali ovo što je Mandić pokazao?
- Mandić je u ključnim trenucima obranio par zicera. Nije imao neki veliki postotak obrana, ali u ključnim trenucima je obranio, tako da je, sve u svemu, to bila zadovoljavajuća predstava. Iako, kažem, postotak nije bio velik, ali nekad su važnije te ključne obrane nego postotak.
Kako gledate ukupno, za budućnost naše reprezentacije, kad se vrate Srna i Šipić, kojih sad nema?
- Igrači su mladi, imamo dosta mladih igrača, tako da možemo odraditi još dosta ovih natjecanja s njima. Klapa su, ali budućnost… hoće li se promijeniti dosta toga u hrvatskom rukometu, ne znam dokad će to trajati – to je malo upitnik. U prošlom intervjuu, kad smo se čuli zadnji put prije par dana, rekao sam da ima talenata, uvijek će ih biti, ali uzet ću primjer Splita kao grada. Mi praktički nemamo rukomet u gradu, a znamo i sami da je uvijek davao reprezentativce. Sad ne znam kada će u ovakvoj situaciji izaći idući reprezentativac iz Splita – jako teško, možda za nekih 10–15 godina, ako budemo imali sriće, ali prije toga ja tu ne vidim da možemo nešto napraviti. Imamo rukometni klub Split koji se natječe u drugoj kategoriji natjecanja (prva je Jug, ali to je druga liga) i bore se za opstanak. Imamo Akademiju koja igra u trećoj ligi natjecanja. U Zagrebu imamo pet premierligaša. Pet premierligaša! Mi ovdje u Splitu ne možemo imati jednoga. Tu se moraju uprave malo dogovoriti što raditi, i Grad, ali dosta ljudi gleda osobne interese – nema smisla.
Osam godina ste bili trener u Trogiru, radili na razvoju rukometa. Metković je još jedini premierligaš – je li to malo sramota za Dalmaciju?
- Evo, ja sam taj Trogir… nije da se hvalim, ali to su činjenice. Bio je treći rang natjecanja, a došli smo do Europe. Igrali smo finale Kupa, igrali smo u Europi – znači može se, samo treba raditi. A to je u Splitu malo problem, raditi, jer se jednostavno ne želi da se radi, a to je šteta za reprezentaciju, šteta i za momke koji su talentirani, a nemaju mogućnost da se razvijaju. Na kraju moraju ići iz Splita, a većina igrača u Trogiru su iz Splita.
Evo, kolega vaš Metličić kaže da se nikad više djece ne upisuje u njegove akademije, ali što poslije toga?
- Pa to je problem. Oni se natječu u – rekao sam prije – trećem rangu, a Split u drugom rangu. Tako da može biti djece krcato, ima ih. Split je velik grad, bit će djece, ali treba im pružiti priliku da igraju prave utakmice. Ne budu li igrali prave utakmice, ne mogu se razvijati, moraju tražiti okolo druge klubove i onda se to sve većinom razvodni.
