- Nisu pare bile problem, nikako, nego ljudi nisu ispali pošteni, imam osjećaj da su me ostavili kad je bilo najpotrebnije. Nije problem para nego izdaje, prevare. Nisam im više trebao, ni tada, niti poslije. Ništa mi nisu platili što su obećali. Nadan Vidošević. Govorio sam, ljudi dajte mi da radim u klubu, ali su shvatili da ne mogu manipulirati sa mnom. Njima ne trebaju ljudi sa stavom, nego poslušnici - kaže Niko Čeko u dahu, čovjek koji je prebolio dva tumora, na vrhuncu karijere morao pod nož i na kemoterapiju. A sve je izgledalo idealno.
Rođeni Livnjak karijeru je započeo u Troglavu iz Livna, kao junior bio u Hajduku tri godine pa otišao u Maribor. Poslije Maribora u Kranjčevićevu, u Zagreb gdje je u pet sezona odigrao 141 utakmicu. Godine 1995. je opet preselio u Split i igrao utakmice života. Svi su kucali na vrata Poljuda: Perugia, Marseille, Lyon, ali on je već jednom nogom bio u Napoliju.
Umjesto da započne ples milijuna, kad ono - šok i nevjerica. Te 1997. godine mu je dijagnosticiran tumor testisa a nakon toga i tumor limfnih čvorova. Slijedi bespoštedna borba za goli život. I uspio je, ali nogomet više nikad nije zaigrao na vrhunskoj razni. Tek pokoja utakmica u dresu Šibenika, no kad je obukao opet bijeli dres jednostavno nije išlo. Iz Splita je otišao prije desetak godina, koliko dugo već živi u BiH, najprije u Prijedoru, a zadnje vrijeme u Banja Luci.
- Pa šta je ovo s Hajdukom, tko su ti ljudi koji ga vode? Pa je li nama trebaju treneri iz Zagreba, neki strani igrači? Što Split i Dalmacija nemaju dobrih trenera i nogometaša? Hajduka ću uvijek voljeti, ali mi ne ide u glavu što rade od kluba zadnjih 10 godina. Boro Primorac je dobar trener, ali mora sam odlučivati o odlascima i dolascima igrača. Nije problem trener, nego autoritet. Ne razumijem što su napravili od kluba.
Hajduk pitaš? Što je tu je, ne možemo mi tu puno. Nego kako si ti, kako živiš?
- Evo me u Banja Luci, živim skromno, od kavice do kavice. Nego, ubi me ova samoća. Morao sam otići iz Splita, trebao mi je neki novi početak. Pomagali su mi prijatelji, ljudi koje ne mogu zaboravit, Mario i Luka, pa Miroslav Grbić. I još puno drugih kad je bilo najteže. Zdravlje mi je sad super, korona me usporila inače bi svratio do Splita. Planiram krajem siječnja, ali čujem u Hajduka nije ostalo puno onih starih ljudi koji su prije tamo radili - kaže Niko i zaključuje:
- Nedostaju mi Split i Hrvatska. I znajte, Hajduka će ljudi uvijek voljeti bez obzira na sve, posebna je to priča.
Marino Biliškov, bivši igrač Hajduka, Wolfsburga, Duisburga, Iraklisa... bio je mlad igrač kada je igrao s Čekom. Podijelio je svoja iskustva.
- Čovjek, karakter, lider i učitelj. Odličan igrač, svjetska klasa. On bi iza mene samo govorio – lijevo, desno, ja ću, preuzmi... ja samo slušam. Bilo je uživanje igrati s njim. Bio je poseban, noge jake, čvrst na terenu, vođa. Sjećam se kako je zabio onaj gol Dinamu za 3-2, to je bilo u travnju 1996. godine. Još se tribine tresu...
Sjećamo se i mi. Bila je to bomba s 25 metara u Ladićeve lijeve rašlje. Tada je zabio i Zujo Mladinić u rašlje, ali igrajući u modrom dresu.
I tako ostanu neka sjećanja na jakog Hajduka koji je osvajao titule. A Niku Čeku peku stare rane i činjenica da je Hajduk slab. Otišao je iz grada koji ga pamti po sjajnim nastupima, borbenosti. Otišao je da pronađe svoj mir.
Kaže da je uspio.
