Marko Lozo je mladi perspektivni trener koji nije nepoznanica ljubiteljima nogometa, pogotovo ne pratiteljima Hajduka.
Kao glavni trener vodio je momčad Hajduka II, a nakon odlaska Marijana Pušnika na gostovanju kod Slaven Belupa vodio je prvu momčad Hajduka. Bilo je to 4. prosinca 2016., a Hajduk je poražen 2:1. Iz Hajduka je otišao 2017. godine, a pravo prvoligaško iskustvo stekao je na klupi Rudeša. Trenutno je bez kluba, a radi kao stručni komentator i analitičar na televizijskim ekranima.
U ugodnom razgovoru nam je otkrio mnogo toga...
S Poljuda ste otišli u ljeto 2017. Što se otad u Vašem životu promijenilo na poslovnom planu?
- Nije se promijenilo ništa značajno, ali u stručnom smislu se dogodio jedan veliki napredak. Kroz Hajduk si stvoriš ime i lakše se možeš probiti u svijetu nogometa. Hajduk je bio stepenica koja mi je otvorila vrata za svijet u kojem sada jesam.
Znamo da ne želite govoriti o odlasku s Poljuda. Međutim, u jednom istupu ste rekli da ćete u dogledno vrijeme progovoriti. Je li sada vrijeme za to?
- Vrijeme će pokazati svoje, ali već i pokazuje neke stvari. To je sadašnji rezultat prve momčadi i igrači koji sudjeluju u konstruiranju rezultata. Dok sam bio u Hajduku znao sam da su neki igrači kvaliteta već onda da participiraju u prvoj momčadi, što neki unutar kluba nisu vidjeli. Dovedena je u pitanje moja stručnost pri procjeni kvalitete igrača, a sada se pokazalo da sam bio u pravu. I tada sam govorio da su Bradarić, Nejašmić, Teklić i Delić igrači koji i prije dvije godine trebali igrati za prvu momčad.
Nikada mi nije rečeno, ali osjetio sam da je u pitanje dovedena moja stručnost, a s vremenom se pokazalo da sam bio u pravu.
Koliki je pritisak raditi u Hajduku, vodili ste drugu momčad, a u jednoj utakmici i prvu momčad Hajduka?
- Nije bio veliki pritisak. Imao sam izvrsnu suradnju s predsjednikom koji mi je dao otvorene ruke za rad s ekipom, imao sam izvrsnu suradnju s Pušnikom. Bio sam tada trener druge momčadi i uistinu sam imao slobodu u svom radu. Pritisak možda nisam osjetio zbog već spomenute podrške čelnih ljudi. Imao sam odličan odnos sa sportskim direktorom Bjelanovićem, koji mi je u jednom trenutku značajno pomogao. I tada je pokazivao, a sada pogotovo da ima kvalitetu kao sportski direktor.
Hajduk se u drugom dijelu sezone očigledno podigao, apetiti nakon Rijeke su jako porasli. Mislite li da je to prava slika Hajduka ili ćemo za pravi Hajduk još sačekati?
- To što Hajduk sada ima rezultat nije slučajno. Vidi se jasna ideja igre i da je trener uveo svoj stil igre, pogotovo u fazi napada i fazi obrane. Imaju svoje mehanizme, a igrači su to prihvatili. Trener Oreščanin ima sreću da ima klasne igrače. To je Bradarić s kojim se sve može otvarati, a za njim ne zaostaju Nejašmić i Palaversa. Ima Jaira, koji je odličan igrač, a samo fali jedan pravi igrač u posljednjoj trećini terena. Mislim da je to pravi Hajduk. Ne znam kakva je financijska konstrukcija. Ako bi se dovela dva - tri prava pojačanja i priključiti nekolicinu iz B momčadi Šegu, Teklića i Krekovića, mislim da bi to dugoročno mogao biti dobar projekt.
Što se tiče Palaverse i potezanja po medijima zašto ga trener dozira, mislim da pametno rade s njim. Koliko sam shvatio, ne žele da dođe do umora i preopterećenja. Dečko koji je doslovno preko noći puno postigao, lako dođe do zasićenja, može doći do teže ozljede, ali mislim da na pravilan način rade s njim. Što se tiče njegove kvalitete, u to ne trebamo sumnjati. Njegova igra u fazi napada i fazi obrane je nešto nevjerojatno. Nemoguće je da ne postane top igrač.
Vratimo se malo na Vas. Nakon odlaska iz Rudeša postali ste stručni analitičar i izgleda da ste se jako dobro snašli u tome. Je li to ono što Vas zadovoljava ili vam je i dalje prioritet biti trener?
- Stručna analiza je dio karijere gdje se kao trener razvijaš. Dok ne radiš trenerski posao, ovo je idealan moment da napreduješ taktički. Naravno da me to ne zadovoljava. Želim raditi u najboljim hrvatskim i europskim klubovima. Je li to kao glavni trener ili kao dio stručnog stožera, vidjet ćemo u dogledno vrijeme.
Dokle ste došli s trenerskim obrazovanjem?
- U lipnju bi trebao dobiti UEFA-inu završnu licencu, gdje sam radio s U-15 kategorijom u Medulinu, a to će mi biti završni rad kojim ću dobiti licencu. Već sam radio u Atletico Madridu, Sheriffu, Antwerpenu i Interu.
Kakav stil igre preferirate? Tko je trenerski uzor Marka Loze?
- Ono što ja preferiram kao trener je da moja momčad igra dva sustava tijekom utakmice, koja je moguće mijenjati. Kada igramo protiv zatvorenih momčadi želim igrati u 3-5-2 sustavu s raznim asimetrijama stvaranja širine, gdje jednu stranu dupliram široko, a drugoj strani ostavljam igru 1 na 1. Nešto što Manchester City slično igra.
Volim igrati i klasični 4-3-3 sa širokim krilima, a najbitniji igrač u svim mojim sustavima je centralni napadač. On mora uvijek znati doći po loptu, biti kreator i mantinela. To je Caktaš u Hajduku i Agüero u Manchester Cityju. Spuštaju se po loptu, znaju igrati s loptom i otvaraju krila.
U ekipi volim imati i dvije "osmice", dva box-to-box midfieldera. Jedan mora biti kapacitet za sprintersku igru, a druga mora biti tehnički dominantna. Tu bih izdvojio Ademija i Olma iz Dinama.
Tijekom svoje karijere još nisam imao užu zonu obrane koja može stajati visoko i na pressing odgovoriti plitkoćom i igrom 1 na 1. Tu sam imao velikih problema u Rudešu, gdje centralni braniči nisu mogli visoko igrati 1 na 1. To je glavna karakteristika koju tražim kod obrambenih igrača. Želim da moje momčadi iz centralnog bloka idu u visoki pressing i tu su potrebni takvi braniči koji znaju izići u međuprostor.
Guardiola mi je nogometni broj 1 jer je izmislio sve. Njegove momčadi 40-50 utakmica igraju na visokom nivou, a proglašava ga se promašajem nakon jedne knock - out faze, gdje svatko svakoga može pobijediti.
Ipak, uzor mi je Simeone zbog toga što je uspio da njegova momčad pet godina radi njegove zamisli. Već pet godina njegova ekipa igra destruktivan nogomet, u bloku, bez velike kreacije, a oni ga i dalje slijede i imaju rezultat. Ima zaista vjernu svlačionicu toliki niz godina i cijenim kako ta svlačionica diše za njega tolike godine.
Je li Vam bilo teško kao mladom treneru probiti se na trenersku scenu?
- Naravno da je teško i dalje je teško. Imao sam sreću da sam kao mlad dobio priliku u Rudešu. Imao sam 25 godina. Tada sam se osamostalio i dobio sam priliku u Jarunu. To su mi bili prvi samostalni koraci i ogromno iskustvo.
Onda se dogodio skok u Hajduk, gdje vidiš koliko zapravo kaskaš i jesi li na tom nivou. U Hajduku sam prepoznao sebe i odredio put kojim trebam ići.
Koliko je bitan kvalitetan stožer oko trenera?
- U Hrvatskoj još uvijek nije razvijena svijest koliko je to bitno. U Hajduku i Dinamu se taj staff počeo cijeniti, ali nije ni blizu onoga što se traži vani. Iz svog primjera mogu reći da sam dobio nekoliko ponuda stranih agencija da budem u staffu nekog jakog imena.
Agencija ga prezentira zajedno sa stožerom i to se nudi po Aziji i Europi. Izabrali su ga kao jako ime koje ide kao marketinški dio, a uz njega ide pet trenera koji rade svoj posao. Vjerojatno ću to i prihvatiti. Znači, agencije slažu staffove, koji su najbolji i nude ih u najjače klubove svijeta. Bio sam u Münchenu na razgovoru za priključivanje u jedan staff, zajedno sa Španjolcem, Talijanom, Francuzom i Turčinom. To je budućnost u kojem će ići taj trenerski posao.
Kad me pitate koliko je kvaliteta stožer bitan, mogu potvrditi da je on najbitniji element.
Hrvatska reprezentacija je prošlo ljeto postigla povijesni uspjeh osvajanjem svjetskog srebra. U Rusiji ste pratili Vatrene. Koja je formula uspjeha Zlatka Dalića?
- Prvo i osnovno, njegova socijalna inteligencija. Drugo, njegovo radno iskustvo, pogotovo u Emiratima, gdje je razvio tu inteligenciju na vrhunski nivo. Treće, u važnim utakmicama je donosio prave odluke i četvrto, već spomenuti staff.
Ima videoanalitičara koji radi pravi posao i to je prava stvar. Stavio je u stožer Olića koji je prava spona između njega i igrača. Posljednje, dao je priliku Jerkanu i Ladiću, koji su zajedno s njim igrali. Svoj karakter je pokazao kad je stavio Ladića za pomoćnika. Klasu imamo, malo se potrefilo sreće i rezultat je došao.
Obzirom na to da je većina reprezentativaca potekla iz HNL-a, uvijek se poteže pitanje stranaca u hrvatskom nogometu. Kakav je Vaš stav o strancima u HNL-u?
- Teško je jer u klubove dolazi strani kapital. Dolaze strani investitori i oni diktiraju tržište. Da bi mi imali kvalitetu, što sam već par put spominjao, velik problem Hrvatske su akademije, koje se hvali proizvođenjem igrača. Iz te mase uvijek ispliva ekstra klasa koja bi isplivala i da nije sustava. Kao što je Olmo, kao što je bio Ćorić, Brekalo, Palaversa...
Za mene to nije dobar rad u školama nogometa. Dobar rad je kada najbolje škole izbace pet prvoligaških igrača. Da svi ti juniori kroz dvije godine mogu igrati prvu ligu. Onda je to prava škola nogometa.
Iz škola Dinama, Hajduka, Rijeke i Osijeka izlaze igrači koji ne mogu igrati prvu ligu. Da bi doveo prave igrače, moraš ih platiti, a nekvalitetni stranci su najjeftiniji. Akademije su ključ uspjeha i svi se klubovi trebaju okrenuti tome.
Problem je što kod nas djeca idu vrlo rano vani i takve nogometaše trebamo zaštititi.
Znači, akademije moraju proizvoditi igrače koji moraju igrati prvu ligu, a ne da se hvale talentima koje se izbacili, a obično se radi o dva ili tri igrača.
Poruka mladima za kraj...
- Teško ćete se probiti na scenu, ali kvaliteta stručnjak uvijek dobije priliku. Kada naleti val, moraš biti spreman i uhvatiti priliku.