Dobitnik ovogodišnje Plave vrpce Vjesnika je Mario Popovac, poduzetnik i dugogodišnji čovjek od mora iz Omiša. Hrabro je i bez oklijevanja sudjelovao u evakuaciji stanovnika i turista tijekom velikog požara u Pisku. S njim smo razgovarali neposredno nakon dodjele nagrade u Opatiji.
Mario, prije svega – čestitamo. Je li vas nagrada iznenadila?
- Iskreno, jest. Nisam znao ništa dok mi lučki kapetan iz Omiša nije rekao možda dvadesetak dana ranije da sam prijavljen – a prijavio me čak bez mojeg znanja. To me ugodno iznenadilo.
Možemo se vratiti na taj dan ovog ljeta. Što se točno dogodilo u Pisku?
- Krajem lipnja, tijekom noći, buknuo je jak požar u Pisku. Puhala je bura, a ujutro oko sedam iz Omiša sam vidio gusti dim prema Makarskoj. Zove me prijatelj Jadran Pešić, govori da je situacija jako loša i da su ljudi praktički zarobljeni uz more. Odgovorio sam mu da odmah krećem. Rekao je da je cesta zatvorena – meni to nije bio problem, jer imam osmometarski gumenjak. Upozorio me na buru i valove, ali u Omišu uvijek kažemo: „Bura ne puše, a mi plovimo.”
Na moru vas je dočekao kaos?
- Da, kod Marušića sam vidio brodove kapetanije, pomorske policije i MORH-a. Kanaderi su već radili i jedino čega sam se bojao bilo je da ne dobijem kaznu, jer se tada ne smije ploviti. Prišao sam kapetaniji i pitao što se događa. Rekli su da ne mogu prići obali – vjetar, valovi, nepristupačan teren – a na obali je bilo 50–60 ljudi, mnogo djece i stranaca. Rekao sam: „Ja ću ih evakuirati.” Pitali su kako, ali jednostavno – morao sam pokušati.
Ipak ste dobili upozorenja da ne prilazite?
- Da, zapovjednik policijskog broda viknuo je preko megafona da se maknem, da ugrožavam život i brod. Nisam to mogao slušati – ljudi su bili nasmrt preplašeni. Našao sam mali mulet za pristajanje, prebacio sve konope i počeo ukrcavati ljude. Panični su bili, posebno djeca. Sjećam se trenutka kad je jedan goreći bor pao desetak metara od grupe djece. Da je pao samo malo bliže, ne smijem ni pomisliti što bi bilo.
Kako je trajao sam proces evakuacije?
- U više tura. Svaki put bih ugasio motor da nitko ne zapne i da ne dođe do nesreće. Ljudi iz MORH-a i policije pomagali su ih prebacivati na veće brodove – kapetaniju, Milnu i veliki brod pomorske policije. Najzahtjevnije su bile dvije bake, oko 80 godina, nepokretne i na štakama. Trebalo ih je gotovo prenijeti preko stepenica na policijski brod. Ali uspjelo je – svi su sigurno ukrcani.
Rekli ste na pozornici da su vas emocije preplavile. Što vam znači ova nagrada?
- Puno. Cijeli sam život na moru, profesionalno od ’96. Ova nagrada mi je vrhunac karijere. Kad radite nešto iz ljubavi i odjednom vas netko prepozna – naravno da vas dirne.
Kao čovjek od mora, kako vidite budućnost nautičkog turizma?
- Mislim da smo dosegnuli maksimum u broju plovila. Sada se moramo okrenuti infrastrukturi – servisima, vezovima, sigurnim pristaništima. U Dalmaciji svako malo mjesto ima uređenu luku, a Omiš još uvijek ne koristi prirodno savršeno privezište u Cetini. Treba reda: komunalni vezovi, tranzit, komercijala, zimski vezovi. Ima mjesta za sve, samo treba organizirati.
Bavite se i turizmom. Kako je prošla sezona?
- Izvrsno. Ovo nam je bila prva sezona u novom luksuznom objektu koji smo izgradili između Omiša i Duća. Prvi gosti došli su 15. travnja, zadnji otišli 16. studenoga. Zadovoljan sam maksimalno – za sljedeću sezonu već je 90% kapaciteta popunjeno.
Za kraj – komu najviše zahvaljujete?
- Svima koji su mi čestitali. A posebno kapetanu Lučke kapetanije Omiš, gospodinu Anđelku Doljaninu, jer me prijavio za ovaj izbor. Bez toga svega ovoga ne bi bilo.
