Nedavno je na našem portalu osvanula pjesma” Žena” autorice pod pseudonimom Mare Mala. Opće oduševljenje nekonvencionalnom pjesmom koja duhovito i autentično kroz predivnu čakavicu pjeva o nečemu stoput opjevanom potpuno drugačije od drugih mnoge je od nas ponukala da potražimo još stilskih dragulja ove simpatične autorice. U potrazi smo naišli na njezine prijatelje i stiholjupce koji su nam sugerirali da o motivima ovih kreativnih bravura pitamo samu autoricu, na čemu smo im vrlo zahvalni. Mariana Plazibat, odnosno Mare Mala, za sve ljubitelje nekonvencionalne, duhovite i iskrene umjetnosti otkriva kako teče njezin stvaralački put.

Za početak nam se predstavite – tko je Mariana Plazibat, odnosno Mare Mala? Odakle je, čime se bavi, što voli?

– Mariana je sasvim neupadljiva „gospođa iz susjedstva“ kakve susrećemo na pazaru, u gradskom autobusu, na ulici ili u redu na blagajni Lidla.  Zašto Mare Mala? U vremenima kad svi teže veličinama, privilegija je biti i ostati mali.

Iz Postira na Braču sam.  Splitsku adresu imam dvadeset i sedam godina. Ali duša će uvijek ostati otočka. Svoju srednjoškolsku diplomu objesila sam o klin i radim u bolnici kao pomoćnica. Biblijski zarađujem kruh svoj svagdnji.  Uvijek me zatekne pitanje čime se bavim. Jer bavim se svačim. Posao nije nešto čime se bavimo. Njega odradimo, osim onih sretnika kojima je hobi ujedno i posao. Baviti i zabaviti ima isti korijen. Pomalo piskaram, zanima me fotografija, puno čitam, ponekad „mackam“ bojama. I sve to volim. Ponekad istovremeno.  Volim pješačiti, promatrati, slušati muziku, gnjaviti svog psa. Volim ljude.

Živimo u vremenu kad poezija gubi bitku s popularnom prozom, posebno beletristikom. U čemu pronalazite inspiraciju i volju za pisanjem, prije svega poezije?

– Ne bih se složila da poezija gubi bitku s popularnom prozom.  Poezija svakako nije na margini, samo je njena publika drugačija. Malobrojnija je, ali to nije nužno loše.  Živimo u vremenima i kad ukoričena knjiga (ili knjiga uopće) gubi bitku s društvenim mrežama i sadržajima koje one nude.

Inspiracija je svud oko nas. Nekad je dovoljna misao, stih, otkinuti list. Zavisi kako promatramo svijet. Poeziju pišemo iz svake stanice našeg bića.  Ona nikad ne ide samo iz glave.  Ona je trenutak u kojem smo sebe razlili na papir.

Kad ste shvatili da ste „hit“ među ljubiteljima poezije? Jesu li presudili pjesnički festivali ili društvene mreže?

– Sad sam zatečena. Ne mislim da sam „hit“. Uvijek se nađe netko tko prepozna sebe u nekom stihu. U emociji kojoj pokušavam dati ime, oblik, sliku.  Često se našalim, uglavnom na čakavici, pa se to podijeli. Možda ljudi na društvenim mrežama samo trebaju predah od plaćenih oglasa, politike i silne količine selfija.  Od sebe samih.

Pjesnički festivali (uglavnom čakavski) prekrasna su događanja, ali moja publika je ipak s društvenih mreža.

Smatrate li da dijalektalna poezija može zaživjeti u srazu sa standardnim jezikom? Njegujete li i privatno svoju čakavštinu?

– Dijalektalna poezija zakinuta je već u samom školskom sustavu. Pogotovo čakavska.  Njeguju je još entuzijasti, uglavnom po otocima. Zato i ima pjesničkih festivala.  To su prekrasna događanja. Pogotovo s više sudionika  s različitih otoka. Kao „Odvalimo se poezijom“ u Bolu na Braču. Isti pojam se drugačije zove u svakom mjestu, ali se razumijemo. Ono što glava ne razumije, to razumi srce.

Današnja djeca govore u kraticama. OMG, WOW, BTW itd.  Gubi se izvornost i na otocima. Šteta, jer jezik je bogatstvo. Naravno da njegujem čakavštvinu. Oduševim se svaki put kad čujem riječ koju nisam čula od djetinjstva. Tako je i nastala pjesma „Žena“ koju ste objavili na svom portalu. Sjetila sam se riječi žlinga i morala sam je sačuvati. Sve ostalo se prirodno nadovezalo.

Koje vas teme posebno inspiriraju, o čemu najviše volite pisati? Je li za vas pisanje opuštanje ili potreba za iskazivanjem emocija?

– Ljudi su mi beskrajna inspiracija. Oni obični, svakodnevni. Oni, na koje se možda ni ne obaziremo. Sve je u držanju tijela, u očima. U sitnim detaljima. Tako pomalo nastaje jedan ciklus nazvan „usput“. Male prozne crtice iz svakodnevnice.  Vidim da ljude dotaknu ti osvrti. Sve ono što ne bi očekivali postaje nam ogledalo.

Proza me opušta i zabavlja. Poezija je najčešće krik. Kad pjesmi dam oblik osjećam se lakše. Ispovjeđeno. To je kao kad imate više djece. Volite ih jednako, ali svako od njih je svijet za sebe. I zahtijeva drugačiji pristup.

Sudjelovali ste u radu zanimljive pjesničke platforme pod nazivom Rječilište te održali bezbroj književnih večeri. Kakva je sad situacija s večerima poezije, žive li takvi susreti još uvijek?

– Mislim da u gradu nema platforme koncipirane  kao Rječilište.  Šteta, zvala sam ih svetim utorcima. Susreti ljudi  bili oni autori ili ne, različitih profila, zanimanja, sudbina, pogleda na svijet. Zajednička im  je bila samo ljubav prema poeziji. Rječilište je definitivno obogatilo moj život.

Pjesničke scene će u Splitu uvijek biti. Susreti na nivou raznih kulturnih udruga, događanja, večeri. Ali koncept je sasvim drugačiji.

Mislite li da je dalmatinska književna scena dovoljno jaka da podrži književnike-entuzijaste koji djeluju pomalo gerilski? Imamo li dovoljno sluha za kulturu koja je drugačija od konvencionalne?

– Na književnoj sceni, bilo to dalmatinskoj, hrvatskoj ili globalnoj je uvijek teško biti i gerilac i entuzijast. Teško se afirmirati kao netko novi i anoniman. Svi više vole afirmirane pisce i pjesnike. Dokaz su brojni  pjesnici i pisci na društvenim mrežama. Mnogi od njih su zaista izvrsni.  Na neke tekstove bih mogla plakati od ljepote.

A opet, svi su jednom bili netko novi i probijali se u taj svijet.  Čak mislim da bi i trebali malo odskočiti od konvencionalnog.  Pa bilo sluha ili ne.

Kakva je situacija s objavom književnih uradaka, jeste li ukoričili koji dio svog opusa?

– Osim zajedničkog zbornika Rječilišta i zbirke čakavske humoreske nema me u koricama. U pripremi je zbirka poezije na postirskoj čakavici. Zahtijeva još malo dorade, ali većinu materijala imam. Još da imam sponzora, bilo bi sjajno! Pokušat ću s potporom ministarstva u kategoriji nematerijalne kulturne baštine. Sve ostalo, a ostalo je poezija na standardnom jeziku i kratka proza, još uvijek čeka neki svoj trenutak.

Kakve spisateljske planove imate za budućnost?

– Budućnost je uvijek neizvjesna. Ne planiram je. Pustim je da se dogodi. Tako je i s pisanjem.