Samo jedna obična slika gustrine dovoljna je bila da mi otvori jednu čitavu slikovnicu iz veloluškog djetinjstva. I sjetio sam se mog dragog prijatelja slikara naive Ivana Lackovića Croata, kad mi je prije puno godina rekao: „Svaka moja slika je povratak u djetinjstvo“. Gustrina i pucal kroz koji se puje voda, to je lipota neviđena. I još od kamena oblikovana!
Onako sa znanjem, pravo umjetničko djelo. A lumbarjani znaju s kamenom, počev od Frana Kršinića, onih prije njega i onih koji dohodu. I s pravom se hvasta Jakša Jordes s tim remek-djelom. I odma sam ga nazva, i odma me se siti i želi sam mu čestitat. Jer ni danas baš vrime o gustrini i pucala.
Ali taj obostrani ushit želio sam zabilježiti, malo popričati s ovim istaknutim muzičarom kojega je dala Lumbarda i koji sad piva u Dalekoj obali.
- Gustrina i pucal Nije moje djelo! U vremenu ovih turbulentnih događanja čovjek stane i promatra kako se sve poznato mijenja oko njega i da nema nikakvu moć da djeluje na te promjene. Šok i nevjerica.Tako je i mene zatekla situacija bez posla zbog covid 19 terora.
Muzičari su bili na prvoj liniji propasti.
Bilo je teško ali nekako sam uspio sagledat trezveno situaciju i potražit u sebi i oko sebe što bi mogao izvući kao svoj uspjeh. Znao sam da bi bilo dobro da se okrenem mom rodnom mistu Lumbardi. Otišao sam iz Zagreba i doša doma.
Ali nisi stajao skrštenih ruku?
- Nikako! U biti su se događale lipe stvari koje sam samo trebao prihvatit i počet radit na njima.
U tom trenutku ponovo se okupljala Daleka obala. Imao sam sreće da da su me zvali u bend.
Na didovini sam jednom davno sagradio kuću u šumi koju nikad nisam završio. Bio sam opet na početku ali sam razumio da sam na pravom početku. Odlučio sam završit kuću. To mi je otvorilo sve čakre. Sam sam počeo izrađivat namještaj, zasadio verduru (ubrzo i vinograd) i stavio u polje ispred kuće neki stari trosjed i tu u polju počeo vježbat pjesme Daleke obale.
Stvari su se počele same odvijat.
Pojavio mi se davno izgubljen prijatelj koji je ostao u šumi kad sam ja odlučio upoznati svijet.
Pojavili su se svi moji dragi prijatelji i dali mi podršku u svom mom naumu. Nitko me ništa nije propitivao već su me prihvatili u toj mojoj situaciji vrlo prijateljski. Svatko je na svoj način pomogao i uskočio. Zna sam da sam u biti jako bogat čovjek.
Bogatstvo je i samo porijeklo lumbarjansko! Bogatstvo je i iskustvo sa svjetski poznatim glazbenicima, a bome i sudjelovanje u Dalekoj obali?
Uz sređivanje kuće sam i stalno vježbao. Bend me neupitno podržavao i bili su uz mene kroz sve moje faze prilagodbe. To je ipak kultni bend sa bivšim pjevačem i kultnim likom kojeg sam trebao zamjeni. Taj psihološki moment je uistinu bio težak. Toliku podršku u mom okruženju nikad prije nisam osjetio. Svi su me čuvali i bodrili.
Nisam kukavica ali svi su mi uistinu trebali i svi su bili tu.
Skoro sam složio kuću, krenuli su koncerti ,ubrzo izlazi album, i vjeruj mi - uistinu sam zahvalan na svemu i svima.
Da se vratimo gustrini i pucalu. Kako reagiraju lumbarjani?
- Tako ja sjedim i sjetim se da do te moje kuće postoji stara gustrina stara bar 300 godina.
Organiziram ekipu da mi se ta stara gustrina obnovi i da se napravi taj divan pucal.
Taj pucal za mene ima veliko značenje jer sam se u ovome svemu dodirnuo i mojih starih.
Osjećam da sam se sa ovim pucalom skroz povezao sa svojim korijenima i da sve što radim ima težinu u zahvalnosti životu i ljudima oko sebe. Uistinu je život lijep ako u duši nisi slijep.
Uživo tko vidi Pucal je oduševljen, na javnim mrežama imaš imaš cijeli spektar emocija koje ljudi izražavaju od ushita do savjetovanja ili arhitektonskih amaterskih rješenja.
Meni je to divno. Svaka duša svoj pogled ima. Isto je kao i sa mojim pjevanjem u Dalekoj Obali ili sviranjem saksofona. U biti želim ljudima poručiti da sve što čovjek radi ako ima ljubavi, znanja i volje, ljepota dolazi kao nagrada za kraj.
Uživajte u procesu stvaranja.
Rome wasn't built in a day
