Kad jednom prođe sve, kad pretvori se u sjećanja, kad više nisu važna lica, imena, ni godine, kad jednom stvorim se ja pred tvojim vratima - da li ćeš shvatiti sve, ljubavlju odgurnut me, da li ćeš dignut me s koljena željnog tvog' oprosta - kad jednom stvorim se ja pred tvojim vratima…
Tu je sve rečeno, stihom i melodijom isklesano, onako kako je to radio Jure May Stanić, splitski skladatelj i pjesnik. Nepošteno bi bilo reći jedini koji je pisao i stihove i melodiju s dušom. Zato ćemo reći. Jedan od rijetkih!
Jure je bio isto tako jedan od rijetkih velikih glazbenika koji je stolovao u osami, u gradu u kojem je rođen, u gradu koji ne priznaje velikane. Ako su još takvi skromni do srži, onda bivaju i zaboravljeni i nezabilježeni. Ali, velika je sreća što ta djela, intima, poezija ostane zabilježena na nekom nosaču zvuka, što su je velikani interpretacije uspjeli iznijet za svijet i u svijetu u kojem se ne trže visoki dometi.
I sve je to s njegove strane bilo i blistavo, i vrhunski i ljudski…
I kad su ga novinari pitali, oni koji znaju svoj posao, gdje nalazi inspiraciju, odakle je crpi, on bi odgovorio jednostavno: „Ja ne tražim inspiraciju jer sam shvatio da je ona uvijek tu, u meni!“.
Jure je bio biće koje je volilo ljude i prirodu. To bi mogla biti onako otrcana fraza… Kao da svi ne volimo ljude i prirodu. Otrcana jer ne volimo svi ljude, a ni prirodu. I ja mislim da je tu tajna ljepote njegovih ispisa satkanih kroz stih i melodiju. Iz ljubavi je on crpio i darivao i pjesme i one najobičnije riječi kad bi susreo prijatelje i s njima komunicirao.
O čovjeku koji je do jučer, tamo negdje oko 17 sati, tamo negdje nedaleko Karlovca još bio živ, govoriti „Jure je bio“ – to mi nekako dođe i nepošteno i nehumano. Ali, tko sam ja da sudim?
Odlaze ljudi, dolaze novi dječaci i djevojčice, neka nova lica, stvaraju se nove slike, novi obrisi. Lijepo bi bilo među njima prepoznati nešto od Jurina bogatstva, talenta koji mu je bio darovan. Ponešto od njegove skromnosti, mira i onoga što mi nismo mogli u svojim životima spoznati, a on nam je to donosio na bogatom pladnju glazbene umjetnosti.
Ne znam je li dovoljno reći tom Juri HVALA ili mu reći ADIO ili jednostavno, onako skromno s mjerom za kajanje zahvalit mu se na način koji bi njega i sve nas dirnuo: S PJESMOM!
