Karlo Mužinić, maturant splitske II. gimnazije i boksač Pit Bull kluba borilačkih sportova, sredinom ožujka postao je državni prvak u kategoriji do 71 kg za mlađe seniore. Od taekwondoa preko nogometa, svoju je ljubav prema sportu pronašao u boksu. Kako je od ekipnog sporta prešao u individualni i koji mu je najveći sportski san, pročitajte u nastavku.
Nedavno si postao državni prvak u kategoriji do 71 kg u konkurenciji za mlađe seniore, prije boksa trenirao si i druge sportove. Kada je počela tinjati ljubav prema sportu?
Kada sam imao pet-šest godina, roditelji su me upisali na taekwondo i tada je krenula ljubav prema sportu. Bilo mi je zanimljivo trenirati i učiti nove stvari, iako sam tada to sve shvaćao kao igru. Nisam se toliko natjecao pa sam promijenio sport – počeo sam trenirati nogomet ponajprije zbog ekipe i društva. Većinu povuku neki poroci u starijim godinama, srednjoj školi, no mene je povukao sport.
Zanimljiv skok – od nogometaša do boksača. Zašto boks?
Prije dvije godine prestao sam s nogometom i krenuo sam u teretanu. Momci mojih godina žele postati sve snažniji, meni se boks nametnuo kao dobar izbor. Nešto me „puklo“ i htio sam se okušati u nekom borilačkom sportu, a većina je mojih poznanika trenirala boks. Prije sam gledao borbe pa sam se odlučio za to, u tome sam se odmah pronašao. Kada sam prvi put došao u dvoranu, znao sam da je to to i da ne želim ništa drugo osim toga. Ne postoji bolji osjećaj od onoga kada sam na treningu, u dvorani se osjećam kao doma.
Kako je izgledao početak tvog sportskog puta?
Denis i Tomislav bili su moji prvi treneri u taekwondo klubu „Monter“, a s osam-devet godina izgubio sam prvu borbu i tu sam prestao s taekwondom. S jedanaest sam se godina okušao u nogometu, igrao sam u NK Poljičanin. Tada je do izražaja došao moj natjecateljski duh i osvojio sam treće mjesto na prvom turniru na Šolti. Kada sam došao u sport koji nije ekipni već individualni, okusio sam na svojoj koži kako je teško boriti se sām za medalju. Kroz godinu i pol, koliko intenzivno treniram, osvojio sam drugo mjesto na natjecanju iz kickboxinga na Croatian Openu u Makarskoj u light kontaktu. Potom sam osvojio i drugo mjesto na županijskom natjecanju iz boksa, a sredinom trećeg mjeseca postao sam državni prvak za mlađe seniore u kategoriji do 71 kg.
Koji je trener ostavio najveći utisak na tebe? Kolika su ti podrška obitelj i prijatelji?
Svi su treneri jako utjecali na mene, a onaj koji je ostavio najveći trag zasigurno je Ante Matas iz Pit Bulla. Uvijek me bodri i gura dalje, i na treningu, i na meču. Ponekad iz mene izvuče ono što mislim da ne mogu, jako sam mu zahvalan na tome.
Treneri Ante Matas i Marko Žaja bili su mi najveća podrška na državnom natjecanju, ali uvelike su mi pomogli i sparing partneri na pripremama: Dea Bolanča, Muhamet Deskaj, Roko Doždor i Joško Malenica.
Obitelj i prijatelji najveća su podrška, bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Roditelji, kao i svaki drugi, nisu najsretniji kada im dijete kaže da se žele baviti sportom u kojemu ga tuku, ali činjenica je da me usprkos svemu podržavaju. Prijatelji su također velika podrška, ali nisu najsuosjećajniji kada je u pitanju skidanje kilograma. Primjerice, oni jedu što žele, a ja gladujem da bih bio u lakšoj kategoriji, no razumijem ih. Nekad moraš biti spreman na velika odricanja da bi dobio što želiš.
Koji ti je najdraži, a koji najteži trenutak u dosadašnjoj karijeri?
Najdraži su mi trenuci pobjede u borbama, kada sudac digne moju ruku – to je neopisiv osjećaj koji nadoknadi sve teške treninge, sparinge, sva izostajanja iz škole, kave s prijateljima i sva odricanja. Nisam imao toliko teške trenutke u karijeri, ali najveći mi je problem nedostatak odmora. Ne priuštim si dan odmora jer želim iz dana u dan rasti i napredovati za natjecanja. Ozljede su me, hvala Bogu, zaobišle, nadam se da će tako i ostati.
Pohađaš jezičnu gimnaziju. Kako usklađuješ treninge i obveze?
Imam privilegiju odgovaranja po dogovoru koja mi uvelike pomaže, a škola je izrazito susretljiva. Profesori većinom imaju razumijevanja, pogotovo kada se pripremam za neko veliko natjecanje. Teško je uskladiti obveze ako dobro ne poslažeš prioritete, ali bitan je trud, disciplina, upornost i tako se sve uspije balansirati.
Pored svih obaveza, imaš li vremena za sebe ili si posvećen samo treniranju?
Dok se nisam posvetio ozbiljnom treningu, imao sam vremena napretek. Otkad sam to ozbiljnije shvatio i otkad imam dva treninga dnevno, nemam vremena kao prije. Odrekao sam se mnogo stvari koje moje društvo proživljava, nema kava, izlazaka svaki vikend... Sve se svede na školu, kuću i trening, nema ništa četvrto, ali ni ne žalim se, to sam sām odabrao.
Jesi li se odlučio za fakultet i planiraš li nastaviti s boksom?
Za fakultet imam mnogo želja, ali vidim se na kineziologiji. Kako idu godine, želio bih se vidjeti i u ozbiljnijoj boksačkoj karijeri, to mi je velika želja i trudit ću se ostvariti je.
Koji su ti kratkoročni i dugoročni planovi za daljnju karijeru? Najveći sportski san?
Za sada se većina stvari događa spontano, nemam neke velike planove osim što moram završiti neki fakultet, a nadam se da će to biti kineziologija. Nadam se da ću se i dalje baviti boksom, ako to bude moguće, i da ću jednoga dana dospjeti na Olimpijske igre ili neko drugo natjecanje na svjetskoj razini. Nema većeg sna od toga.
Za kraj – što bi poručio mladima koji se bave sportom?
Nitko nije dovoljno dobar u početku i zato se ne trebate odmah predati ako ne ide. Sve što trebate je vjerovati u sebe i ne odustajati, rezultati će kad-tad doći, ali samo ako se trudite. Ponekad je teško, bit će još teže, ali ne trebate odustajati i uspjeh će biti garantiran.
