HSP je objavio novo priopćenje u kojem tvrdi da se po pitanju Dječjeg prihvatilišta u Sisku koje je egzistiralo tijekom NDH događaju manipulacije neviđenih razmjera. Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
"Nema nikakve dvojbe kako su razne medijske, političke i druge aktivnosti vezane za plasiranje opasne teze o tome kako je na području Nezavisne države Hrvatske (NDH) egzistirao nekakav ‘ustaški logor za djecu’, a koje su kulminirale posljednjom emisijom ‘Nedjeljom u dva’ autora i voditelja Aleksandra Stankovića, zapravo specijalni rat vođen protiv Republike Hrvatske. Ovoga puta, dakle, pokušava se plasirati monstruozna i posve neutemeljena teze kako je NDH bila zapravo jedina državna zajednica na tlu tadašnje okupirane Europe koja je imala jasno organiziran i ustrojen državni ‘logor za decu’.
Teza o postojanju tzv. ustaškog logora za djecu potiho je plasirana još na izložbi o logoru Jasenovac, koju je u siječnju prošle godine Republika Srbija organizirala u sjedištu UN-a u New Yorku. Tom su prilikom izložene fotografije s popratnim natpisima ‘Logori za decu u NDH’, uglavnom sugerirajući kako se na fotografijama nalaze ‘deca umorena glađu u dečjem logoru Sisak’. Vrlo brzo falsifikat je otkriven, bilo je jasno kako se radi o još jednoj beskrupuloznoj propagandnoj podvali protiv Republike Hrvatske.
Naime, na izloženim fotografijama doista se nalaze izgladnjela djeca dovedena s područja planine Kozara, ali ne radi se o nikakvoj ‘deci iz logora Sisak’ nego su u pitanju djeca fotografirana u mjestu Mataruška Banja pored Kraljeva u Srbiji, koja su u taj gradić smještena temeljem dogovora Vlade NDH i tadašnje Nedićeve Vlade u Srbiji. S originalnih fotografija vrlo su vješto uklonjeni originalni pečati, koji dokazuju kako su fotografije nastale u Srbiji, zatim je starim pisaćim strojem naknadno dopisano kako je riječ o ‘dečjem logoru u NDH’.
Nakon navedenog, ipak propalog, pokušaja falsificiranja novije hrvatske povijesti, u igru se uključio i čelni čovjek Srba u Republici Hrvatskoj, saborski zastupnik Milorad Pupovac. Naime, Milorad Pupovac je, nazočivši u listopadu prošle godine na tzv. komemoraciji dječjim žrtvama ustaškoga logora za djecu u Sisku, u svome govoru otprilike naglasio kako je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo čak sedam tisuća djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ondje pokopano, a otprilike dvije tisuće pobijeno. Istaknuto je zatim kako su došli odati počast ondašnjim aktivistima Crvenoga križa, prije svega gospođi Dijani Budisavljević, ‘humanitarki’ i valjda svojevrsnoj hrvatskoj verziji Oskara Schindlera, koja je ‘spašavala djecu logoraše od sigurne smrti’.
Naravno kako je i u prvom i u drugom pokušaju riječ o običnom povijesnom falsifikatu i podmetanju na račun hrvatskoga naroda. Naime, ne postoje niti jedan jedini dokaz o tome da je državno ‘Prihvatilište za djecu Sisak’ bilo nekakav ‘Logor za decu Sisak’ o kakvome Pupovac i družina u Srbiji danas govore. Prava je istina, vrlo detaljno dokazana i utemeljena, kako su u državno ‘Prihvatilište za djecu Sisak’, nakon poznate bitke na Kozari u kojoj su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz, napuštena, bolesna i izgladnjela djeca, neljudski ostavljena po šumama i selima planine Kozara, zapravo spašavana, i to nakon izravnog naloga hrvatskih državnih vlasti NDH, da se sve raspoložive zdravstvene i humanitarne snage imaju angažirati po tom pitanju.
Na koncu je uslijedilo i ovotjedno gostovanje izvjesne Dane Budisavljević u emisiji ‘Nedjeljom u dva’, kao autorice filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’.
Spomenutim, metodološki i činjenično, posve promašenim filmskim uratkom financiranim novcem hrvatskih poreznih obveznika i Republike Srbije, na vrlo se mudar i krajnje tendenciozan način ponovo pokušava nametnuti ista teza. U filmu se, recimo, uopće ne spominje činjenica kako je gospođa Diana Budisavljević redovito kontaktirala s jugoslavenskom monarhističkom Vladom u Londonu, u kojoj je ministar bio brat njezinog supruga i deklarirani četnik, Srđan Budisavljević. Gospođa Diana Budisavljević, aktivistica tadašnjeg hrvatskog Crvenog križa, cijelo je vrijeme rata surađivala s njime na smještaju djece u udomiteljske obitelji u Srbiji, Vlada NDH sve je znala, bez ikakvih je problema odobravala i dopuštala te aktivnosti. Poznato je bilo i kako se putem švedskog ‘Crvenog križa’ šalju poruke za London i kako se natrag prima novac u svrhu zbrinjavanja djece. Naravno kako to nitko od dužnosnika tadašnjih državnih vlasti nije sprječavao.
Dakle, djelatnica hrvatskog ‘Crvenog križa’, gospođa Dijana Budisavljević, aktivno je surađivala s vlastima NDH, bez spomenute suradnje nikakav humanitarni rad ne bi bio moguć i ne bi mogla apsolutno ništa učiniti po pitanju zbrinjavanja i udomljavanju kozaračke djece, osim u Srbiji, mahom u zagrebačke i samoborske udomiteljske obitelji. Zbog svega navedenoga dobila je za svoj rad i zahvalnicu od tadašnje hrvatske države. No, isto tako valja naglasiti kako je uloga gospođe Dijane Budisavljević u procesu zbrinjavanja i udomljavanja kozaračke djece zapravo poprilično predimenzionirana, radilo se, prije svega, ipak o aktivnostima ondašnjeg hrvatskog Crvenog križa i isključivo pod njegovim nadleštvom.
Postavlja se pitanje što bi bilo da kojim slučajem ondašnje vlasti NDH nisu organizirale spašavanje i zbrinjavanje kozaračke djece, dakle da su djecu ostavljena po pustopoljinama i bespućima bosanskih šuma. Bez ikakve sumnje, obzirom na iznimno eskalirane ratne sukobe na tom području, velika većina bi pomrla, te bi nastala neviđena i do tada nezapamćena humanitarna katastrofa. Možda u tom slučaju nitko danas ne bi NDH prozivao niti okrivljavao za stradavanje ‘dece u dečjem logoru Sisak’. No, takva slika NDH ipak nije ono što uporno, sedamdesetak godina, podvaljuju jugoslavenska historiografija, potpomognuta raznim javnim ili tajnim grupacija s područja Republike Hrvatske.
Nepobitna je činjenica kako su upravo vlasti NDH spasile i udomile preko sedam tisuća ili dvije trećine kozaračke djece, otprilike jedna trećina je, uslijed bolesti ili pothranjenosti, na žalost ipak umrla. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi i naporima da se što više djece spasi, a ne postoji niti jedan jedini dokaz da je makar jedno dijete ubijeno.
Jasno nam je kako u očima određenih javnih ili zakulisnih grupacija nema ‘olakotnih okolnosti’, njih činjenice nikada i nisu osobito zanimale, za njih će to uvijek biti ‘ustaški logor za decu’ jer je to zapravo njihova životna misija, ili zadatak. Uostalom, čemu se više i možemo čuditi nakon Goldsteinovih ‘jasenovačkih lomilica kostiju’ ili pak Pupovčevih fantomskih izjava o lojalnosti, koje su tobože hrvatski Srbi, devedesetih godina prošlog stoljeća, na gradskim trgovima morali potpisivati. Baš poput ‘ustaškog logora za decu Sisak’ niti te fantomske izjave nikada nitko nije vidio, baš kao niti dokumentaciju o prekrštavanju čak jedanaest tisuća ‘pravoslavne nejači’ na katoličanstvo.
Nepotrebno je i nemoguće takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u svojoj političkoj mitomaniji ili možda angažiran na provedbi projekta ‘Memoranduma SANU 2’. Ono što doista zaprepašćuje jest činjenica kako je hrvatska vlast mlitavo ili nikako reagirala na navedene pokušaje prekrajanje novije nacionalne povijesti, čak dapače, na SDP-ovom političko – estradnom derneku otkrivanja tzv. Spomen parka Dijane Budisavljević u Sisku nazočilo je izaslanstvo hrvatske Vlade, ondašnja ministrica gospođa Nada Murganić, a u ime predsjednika Hrvatskoga sabora, Gordana Jandrokovića, nazočan je bio potpredsjednik Sabora, Furio Radin.
Zaključno, posve je jasno kako se, kada je riječ o navedenim pokušajima prekrajanja i falsificiranja novije hrvatske povijesti, ne radi o elementarnom nepoznavanju povijesne znanosti. Problem je dublji, kompleksniji, slojevitiji i opasniji. Uostalom, kada bi to čak i bilo točno, političke elite moraju znati tko zna te činjenice, te s njima razgovarati. Dakle, ako su hrvatski istraživači i povjesničari odavno utvrdili stvarne činjenice, a jesu, onda je pravo pitanje zašto političke elite s njima ne razgovaraju, zašto su umjesto njihove strane odabrali stranu političkih analfabeta i voluntarista, koji su nebrojeno puta do sada dokazali kakve su njihove prave namjere kada je u pitanju Republika Hrvatska.
Hrvatska stranka prava
Karlo Starčević, predsjednik"
