Ako se o jeziku u suvremenom svijetu tko najpreciznije izrazio bio je to njemački filozof Martin Heiddeger koji je kazao kako je “jezik bitak naroda”. Jer jezik nije puko znakovno sredstvo površnog komuniciranja. On je duša pojedinca i kolektiviteta. Na njega se nadovezala čileanska spisateljica kada je u svom feminističkom stilu kazala kako “dok žene razgovaraju međusobno one zapravo vode ljubav. Jer one govore iz nutrine svojeg spolovila.” Kada se pak dođe do tog stupnja da jezik ili dijalekt završi u rječniku tada zvoni uzbuna na crveno svjetlo. Znak je to da taj dijalekt izumire, da se jezik mijenja, da postaje sredstvo, a ne duša i da mora od zaborava biti otrgnut u čvrsto ukoričenim listovima papira. Koliko puta su matere svojoj dici tiho šepetale i skidale im fibru puno teplim i lipim, nježnim ričima što je dici činilo lipotu i ugodu. Gdje je nestao stari splitski govor tako topao i nenametljiv? To se sigurno pitala i dr. na Odsjeku za lingvistiku u Zagrebu i Zadru, Dunja Jutronić koja iza sebe ima zavidnu zavidnu međunarodnu karijeru i ovaj puta najnoviji rječnik Hrvatsko-splitski. Poznatiji pod nazivom …Kako se ono reće… Pa kad su već Splićani zaboravili “kako se ono reće” portal morski.hr je s dr. Jutronić napravio prigodan razgovor o novom rječniku.
Zašto ste napisali rječnik Hrvatsko-splitski?
– Stvarnu početnu ideju dao mi je još davno moj prijatelj dr. sc. Branko Kirigin, po struci arheolog, a i izvorni govornik hvarskoga govora, svjestan i sam kako se ponekad teško sjetiti riječi koje smo usvojili u djetinjstvu, a poslije ih malo „stavili sa strane“ učeći standardni jezik. U tome pogledu mogu zahvaliti i novinaru Slobodne Dalmacije Damiru Šarcu koji me svesrdno podržao u ideji za ovakav rječnik. Tako se po prvi put pojavljuje rječnik pod naslovom Spliske riči, ali s malo poduljim i preciznijim podnaslovom: Rječnik hrvatski standardni jezik – splitski govor. Zašto ovakav rječnik? Odgovor je vrlo jednostavan. Mlade generacije, a dolaze i one nove, sve slabije znaju dijalektalne, tj. splitske riječi, i oni se, primjerice, pitaju kako se kaže stolica ili prozor na splitskom govoru. Možda će i znati da je to katriga/ katrida i ponistra, no hoće li znati kako se na splitskom kaže balkon, kišobran, cjedilo, maknuti se, pažnja… i mnoge mnoge druge riječi. Cilj je ovoga rječnika da im pruži takve podatke.
Je li stari splitski govor mrtav i iščezao, pa se morao naći u rječniku?
– Zavisi o tome na koji “stari splitski govor” mislite. Ako mislite na Marka Marulića onda zacijelo takav splitski govor više ne postoji. Smoje je naglašavao da mu je Marulićev jezik poznat ali stran. Smoje je pisao svojom vrstom splitskoga govora za kojega mlađi pisci koji pišu splitskim kao što su, npr., Arijana Čulina ili Robert Pauletić kažu da je “arhaičan” jer oni, a ni ljudi s kojima se druže, tako ne govore. No sjetite se sjajne TV emisije Po ure Torture gdje su Teo Peričić, Petra Nižetić i Marijana Batinić vodili intervjue na “svom”, ja bih rekla današnjem splitskom. A da ne spominjemo arhitektu Edu Šegvića koji je svoje dvije stručne knjige (Naš dil Mediterana i Dvi tri fete Matejuške) napisao upravo na splitskome. Oliver Dragojević piva na splitskom no to isto rade i TBF-ovci. Oni se jezično razlikuju no jedan i drugi izričaj ćemo nazvati splitskim!
Kako danas govore Splićani u odnosu na prije kojih pet, šest desetljeća, pa i više?
– Moram istaknuti da mi je na radu oko Rječnika od velike pomoći bio dijalektolog dr. doc. sc. Filip Galović koji radi na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu i u njegovom prilogu u mom rječniku pod naslovom “O govoru starijih Splićana” on kaže sljedeće: Današnji govor grada Splita nije lako opisati. Riječ je o govoru koji je heterogen i kojemu valja pristupiti kako s dijalektološkoga, tako i sa sociolingvističkog aspekta. Splitski je govor, kako je poznato, svojim temeljem čakavski govor, no danas je u znatnoj mjeri štokaviziran uslijed brojnih i različitih faktora koji osjetno ostavljaju trag na jeziku. Jedan je od važnijih razloga promjena u sastavu stanovništva, odnosno sve intenzivnije doseljenje štokavskoga stanovništva iz Dalmatinske zagore (i zapadne Hercegovine), a paralelno s time i izumiranje izvornih Splićana. Osobito je važno naglasiti da nimalo nije zanemariv utjecaj sredstava javnoga komuniciranja, obrazovnoga sustava, standardnoga jezika, pored niza drugih čimbenika. Najsažetije rečeno, u splitskome govoru danas cirkuliraju čakavske i štokavske posebnosti.
Evo i poneki konkretan primjer kao potvrda onoga o čemu Galović govori: Svaka generacija, i stara i mlada, reći će: radin, učin, čitan…ali mlađa neće reći poje već polje, neće reći mlaje već mlađe, neće reći s profešuriman već s profešurima ili profesorima. U Splitu se ni kod starih ni kod mladih ne čuje više: draga me pulenta umjesto draga mi je pulenta iako Ivo Tijardović u opereti Mala Floramye kaže: Daleko me biser mora, daleko me moj Split! Jednom riječju neke su čakavske karakteristike u punoj upotrebi, neke nešto manje a neke su nestale iz jezika u potpunosti.
Je li, naime, normalno da se jezik mijenja kada se uzme u obzir da postaje sredstvo komuniciranja, ali ne i iskrenog, toplog, mekog, srdačnog i neposrednog razgovora?
– Jezik se mijenja bilo da je sredstvo komuniciranja (mislite više formalno) ili kako vi kažete sredstvo srdačnog i neposrednog razgovora. Ja sam sve te promjene opisala u svojoj knjizi Spliski govor, knjiga koja nosi podnaslov Od vapora do trajekta čime sam htjela naglasiti protok vremena, pa kao što su promjene u načinu putovanja bile neminovne tako su metaforični i promjene u jeziku neminovne. Putovanje morem i dalje postoji kao što i splitski koji i dalje postoji – iako su sredstva drugačija.
Kako biste Vi opisali splitski govor? (Pun deminutiva, mekan, topao, nježan, blag bez grubosti…)
– Svaki dijalekt ili lokalni govor ima svoj specifičnosti i svoje čari jer ga gledamo kao drugačijeg s gledišta standardne štokavštine. Primjerice, Vjekoslav Kaleb, govoreći o jeziku Marka Uvodića Splićanina komentira najobičniju riječ mačka pa kaže sljedeće: “Čakavska maška svojim zvukom predočuje životinju koja je (…) nehajna, našešurena i brkata, dok je mačka više lukava, oprezna, ogrebe ili ukrade….pa procijenite…
Evo i nekoliko uglavnom deminutiva: Za standardnu riječ malo nalazimo splitske inačice: suzu/zeru/mrvu/ pinku/pinkicu/bokunić.
A je li je splitski blag i bez grubosti prosudite sami po nekim od sljedećih riječi: Za standardnu riječ glupan imamo splitske oblike: cukun, matun, tikveša, stupido/štupido, tukac, parip…. Za riječ glava: tešta, čiverica, tintara, bačir, tamplir, tikva….
Cijeli razgovor pročitajte OVDJE.
