Nakon godinu i pol nastave ispred računala Marlena Odobašić postala je maturantica srednje Ekonomske škole u Puli. Koliko je pandemija utjecala na nju, napisala je za 24 sata.
- Zaista se nadam da nećemo ići online. Htjela bih se za maturu i završni rad pripremati tako da fizički vidim profesore, a ne gledam u crni ekran na kojem samo vidim njihova imena i pravim se da je to sve normalno. Ili, kako se to popularno zove, “novo normalno”. Znam da je ovaj period svatko doživio drukčije, ali mislim da je ovaj tip nastave jako utjecao na naše mentalno zdravlje. Svi smo postali depresivniji i većina se zatvorila u sebe jer sve se događalo u ta četiri zida. Anksioznost je kod nekih rasla sve više iz dana u dan. U školu smo se proljetos vratili mjesec i pol prije završetka godine i tad su nas čekala po dva ispita svaki dan. O tome koliko smo izgubili u online nastavi da ne govorim.
Zanimljivo je kako se u samo godinu dana promijenilo naše iskustvo s online nastavom i ovom čudnom pandemijskom situacijom. Kad smo u ožujku 2020. saznali da ćemo s normalne nastave prijeći na onu “od kuće”, ispred svojih računala, bili smo presretni, vidjeli smo to kao neki dodatni odmor.
Tako smo i proveli ostatak drugog razreda, uglavnom se odmarajući. I profesorima je sve to bilo još novo, pa nismo imali previše ispitivanja, a ni ispita. Komunicirali smo preko Teamsa i chatova. Na pitanja smo trebali odgovarati što brže, da profesori znaju da sve pratimo. Pisali smo i mnogo eseja te prezentaciju, no ako ćemo iskreno, tih nekoliko mjeseci nitko nije ništa naučio jer smo znali da nećemo imati ispita, pa se većina nas opustila i samo smo čekali da prođe tih nekoliko sati pa da možemo ugasiti računala i ostatak dana provesti vani ili gledajući televiziju. Jako smo se ulijenili i nismo ni razmišljali kako će cijela ta situacija utjecati na naše buduće dane obrazovanja.
Treću godinu srednje škole počeli smo na redovnoj nastavi, ali su već tad počeli dolaziti problemi. Zbog epidemioloških mjera neko smo vrijeme pohađali nastavu od 12 do 18 sati, što nam nije ostavljalo nimalo vremena ni za zadaće, a kamoli druge aktivnosti i slobodno vrijeme. A online nastava, koja je ubrzo počela, vrlo brzo se pokazala kao izuzetno stresna. Mnogo predmeta odrađivali smo na pozivima s profesorom i cijelim razredom. No uglavnom nisam vidjela nikoga i nisam mogla vidjeti reakciju profesora kad bih odgovorila na pitanje.
Tek tad sam shvatila koliko je važna komunikacija licem u lice. Prije svakog ispitivanja doslovce sam se tresla od straha i možete me pitati zašto, no ni sama ne znam. Jednostavno bi me zgrabio čudan osjećaj anksioznosti i panike, te bih rado ispite i ispitivanja ove godine odrađivala u “fizičkoj školi” jer mislim da je mnogo opuštenije, realnije i prirodnije. I ako me sad pitate što sam sve naučila na online nastavi, najiskrenije, odgovor vam ne mogu dati jer mislim da je bolje da šutim. Tako počinjem 4. razred, kao maturantica koja strepi od završnih ispita. Dosta mi je “novog normalnog” - zaključuje Marlena.
