Od prvog trenutka od kada je stao na pozornicu Dore, naš predstavnik na Eurosongu Baby Lasagna, proslavio je tradicionalnu hrvatsku čipku koja mu je bila dio kostima i scenografije.
U Malumu mu je već postala zaštitni znak, pa je tako Marko, hrvatsku čipku i tabletiće iliti a miljetiće spasio od zaborava. Nema kuće koja davno zaboravljene tabletiće nije izvukla vani…njima su se kitili automobili, predmeti, odjeća, ali i glave. Sve u znaku podrške Marku Purišiću, znanom kako Baby Lasagna, koji je na eurovizijskom natjecanju ostvario drugo mjesto i ostvario povijesni uspjeh za Hrvatsku.
Podsjetimo, hrvatska dizajnerica Valentina Pliško koja je radila kostim Baby Lasagne, uoči Eurosonga, objasnila je kako je korištenje čipke na kostimima inspirirano istarskim čentirinima.
A s povratkom Baby Lasagne doma, izgleda da se kukičanje vraća na velika vrata. A sati i sati koji stoje iza jednog ručno rađenog miljetića, konačno, ponovno dobivao smisao.
„Molila sam i heklala Gospu“
Čipka, milje, stolnjak, tabletić, kako godi zvali ove ukrase od konca, opet su u modi. To posebno veseli i Mariju iz Potravlja, koja kukičanje ima doslovno u malom prstu. Kaže kako joj je kukičanje bio apaurin tijekom rata, a sada zahvaljuje Lasagni što je čipku ponovno vratio u modu.
„Sad se više neće skrivati na dnu ormara, opet je u modi i baš sam sretna zbog toga. Svaki ručni rad ima posebnu vrijednost. Ja za svaki Božić, Uskrs ili neku drugu prigodu, izrađujem novu čipku koju stavljam na stol kao ukras i to je nešto prekrasno“, priča nam Marija.
Kukičati je počela još u tinejdžerskoj dobi, a naučila joj je njena krsna kuma. Predmet na koji je najviše ponosna je – Gospa Sinjska.
„Molila sam se i heklala Gospu. To je trajalo mjesecima, kada sam ju završila odmah sam znala za što će biti namijenjena…čekat će kćerkinu dotu“, kazuje naša sugovornica.
I dočekala ju je. Sada Marijino ručno djelo, krasi zid spavaće sobe njene kćeri.
„Gospina slika je obavezna u doti svake cure, netko je plete, netko veze, a u Cetinskom kraju nema sobe bez Gospe iznad kreveta“, objašnjava nam Marija tradiciju ovog kraja.
Nekada su miljetići bili obavezan predmet svake dote ili poklona.
„To je bilo obavezno, kao što je danas kuverta, nekada su bili miljetići za koje se nadam da će sad izaći iz ormara i da neće biti samo kratkotrajan trend. Nekada su se poklanjali u znak zahvale, a svojim sestrama sam čak izrađivala torbe. Plele su se i naušnice, medaljoni, pa unutar medaljona staviš sliku i praviš se važan. To je bilo baš lijepo“, priča nam, a zatim opisuje još jedan narodni običaj.
„Tradicija je da se u dotu nose lancuni izvezeni s čipkom. Isto tako se i poklanja djetetu lancunić prilikom rođenja. Svom sam unuku izradila plavu čipku na lancunu, a unukama rozi“, govori nam Sinjanka.
Kukičanje kao apaurin
Ono što su znanstvenici odavno utvrdili potvrđuju i naša majstorica od čipke.
„Za vrijeme rata kukičanje me smirivalo, isto tako u trudnoći. Cijelu noć bi kukičala jer sam patila od nesanice. A kada bi se prsti umorili od kukice onda sam vezla goblene“, ističe Marija.
Smatra kako kukičati može svatko, samo treba imati volje.
„Najvažnija je dobra volja, kukica i konac. I strpljenje je ključno jer ako je tanak konac to ide sporo. Recimo, za čipku na lancunu potrebno je i do mjesec dana. No, s vremenom naučiš gledati TV, pričati i kukičati u isto vrijeme“, govori nam Marija o ovoj zavidnoj vještini.
Prvi motiv koji je načipkala je bila ptica, ali se ispraksirala, pa sada može načipkati što god zamisli.
Hoće li Lasagna dobiti motiv mačke ili Gospe?
Pitamo je hoće li baby Lasagani ispuniti želju pa mu načipkati mačku ili Gospu.
„Sad nemam vremena, možda kad odem u penziju. Marko je svakako zaslužio čipkanu mačku i nadam se da će mu je neko iskukičati. Ja mu mogu samo pokloniti živu, tek joj je par dana“, našalila se naša sugovornica za kraj.
Katija iz Seoca, malog sela u srednjim Poljicima, pak kaže da Baby Lasagni ne bi mogla iskukičati mačku, ali zato Gospu svakako bi. Pa možda Marko uskoro na vrata dobije poklon koji toliko želi.
„Sad su miljetići i čipka kao ponovno postali trend. Kažu svi ih vade iz ormara, ali kod mene se nikad iz kuće nije ni uklonio“, ističe Katija.
Već sa sedam godina, počela je izrađivati vlastita remek-djela od čipke. U njenoj obitelji ova tradicija se prenosi generacijama.
„Kukičati su me naučile baka i mama. U početku su u bili predmeti manjih dimenzija, ali sada radim gotovo sve“, priča nam te ističe na koje svoje djelo je posebno ponosno.
Posljednja večera od čipke
„S izuzetno tankim koncem sam iskukičala Posljednju večeru dimenzija 80X150 cm, taj proces je trajao pola godine. Božićna jelka mi je svako godinu ukrašena vlastitim čipkanim motivima, isto tako i uskrsna jaja. A kako su mi djeca u foklornom društvu, inspirirala sam i narodnom nošnjom pa sam jednoj curici iskukičala lutku“, govori nam Katija pokazujući fotografiju.
Jednako kao i Mariji, kukičanje joj je izvor opuštanja.
„Pa najviše ujutro uz kavu kukičam, a posebno u trudnoći sam se najviše tome posvetila, baš vrijeme za moj gušt“, kazuje nam.
U kukičanju, kaže nam, velike filozofije nema. Katjini prsti, skoro pola stoljeća, već napamet znaju kako okrenuti koncem.
„Tanki konac namotan je na male botove, od kojih su tri najvažnija, zatim se – par po par vrte i okreću da bi se stvorio uzorak prema unaprijed zadanom predlošku“, objašnjava kako uopće nije komplicirano raditi čipku.
A što je najviše veseli?
„Pa kada svoj rad poklonim nekome. Evo upravo mi kolegica ide u mirovinu i htjela je da joj iskukičam nešto za uspomenu“, zadovoljno će Katija.
