Dobrovoljno darivanje krvi hvalevrijedna je gesta kojom se pomaže ljudima u nevolji i spašava živote. Isto je i u veterinarskoj medicini, no u tom slučaju donori su psi koji daruju krv kako bi spasili život drugog psa ili nekog drugog kućnog ljubimca. Nažalost, banka krvi za kućne ljubimce u Zadru, i Hrvatskoj općenito, još uvijek ne postoji, zbog čega oni vlasnici, odnosno njihovi psi, koji se uvijek odazovu u hitnoći svakako zaslužuju pohvale.
Još nije udomljena
Jedna od dobročiniteljica iz sjene je i kujica Tia, mlada, zdrava, cijepljena mješanka šarplaninca, stanovnica zadarskog azila, koja je prvi put prošle godine spasila život drugom psu upravo doniranjem krvi. Od tada do danas, Tia je na popisu omiljenih psećih darivatelja iz Zadra i spasila je još nekoliko psećih života, piše Zadarski list.
Sve je počelo početkom 2018. godine kada je veterinar Marino Mirčeta iz veterinarske ambulante Puntamika zaprimio teško bolesnog psa s kroničnom anemijom, odnosno bolešću krvotvornog sustava. Kako nije bilo puno vremena, odluka je bila – transfuzija, te je nakon dan, dva, Mirčeta automatizmom pozvao Marijanu Mustać, nekadašnju voditeljicu, a danas volonterku Zadarskog azila. Znao je da su svi psi u azilu pouzdani jer su zdravi, cijepljeni protiv zaraznih bolesti, bjesnoće i ostalog, da mogu doći u kratkom roku do ambulante te da u azilu sigurno ima većih pasmina koje se, kada je u pitanju doniranje krvi, uvijek više preferiraju. Marijana je dovela Tiu i tako počinje njena lijepa priča.
– Marijana je u ambulantu dovela predivnu, mladu mješanku šarplaninca od 40-tak kilograma. Naočigled smirenu i umiljatu, polegnuli smo je na stol i ona je tako ležala bez da se pomaknula 45 minuta dok smo joj vadili krv za daljnje obavljanje transfuzije. Ne viđa se često tako smiren pas, zaista je ostavila dojam, ispričao nam je veterinar Mirčeta dodavši kako je od tada pri vrhu liste zadarskih donora, a zauzvrat svaki put dobije bogatu marendu.
Tia, nažalost, još uvijek nije udomljena. Uvijek je spremna pomoći, ali nažalost, ljudi se ne sjete takvih pasa kada je u pitanju pružanje toplog doma, napominje Mirčeta dodajući kako u principu svaki pas može biti donator, ali ipak se preferirarju oni teži psi (iznad 25, 30 kg) jer se uzima do 450 ml pa veći psi to bolje podnose. Zatim mladi, zdravi te kooperativni, jer moraju strpljivo ležati na stolu do 45 minuta dok mu se vadi krv. Što se tiče broja transfuzija, Mirčeta kaže da nema pravila.
– Ponekad imamo dvije u danu, a onda ništa par mjeseci. No, ako bi se uzeo prosjek, odrađujemo transfuzije jednom mjesečno, i tako već posljednjih 10 godina.
Uvijek se odazovu
Veterinarska stanica Zadar na Vidikovcu također već godinama obavlja transfuziju krvi kod pasa. U razgovoru s veterinarkom Petrom Kovačić, Zadarski list saznaje kako se kod njih krv vadi nekoliko puta godišnje, te kako u tim situacijama također imaju popis imena vlasnika onih pasa koji su idealni donori.
– Kad nam zatreba krv, nazovemo vlasnike pasa za koje znamo da su zdravi i cijepljeni, i koji su voljni dovesti svog psa, i u roku do 15-tak minuta drugi pas već prima tu krv. Ljudi nam se uvijek odazovu, nikada nismo imali problema oko toga, i zaista smo im na tome zahvalni. Nikada do sada nije se dogodilo da nemamo donora u slučaju hitnoće, kazala je Kovačić.
Za sada su, kaže Kovačić, među kućnim ljubimcima u Zadru jedino psi donori, a transfuzija se vrši samo na relaciji pas-pas, i to najčešće zbog određenih trauma (npr. ozljeda pri prometnaoj nezgodi), gubitka krvi, slabokrvnosti (anemije) i bolesti krvotvornih organa, ili kad obole od neke bolesti zbog necijepljenja, kazala je Kovačić dodavši kako kod pasa nije kao kod ljudi da se mora paziti na krvne grupe.
– Kod pasa krvne grupe i Rh faktori još uvijek nisu dovoljno istraženi. Doduše, ima ih mnoštvo, ali pozitivna strana je što su svi međusobno kompatibilni pa nije kao kod ljudi da se mora strogo paziti koja krv se daje kojem psu i koje je tko pasmine, objasnila je Kovačić.
Ni u veterinarskoj stanici Zadar za sad nema čestih transfuzija. Tako su u protekloj godini obavili njih pet, ali pohvalno je što se vlasnici odazovu u najkraćem mogućem roku, što u nekim drugim gradovima zna biti veliki problem, javlja Zadarski list.
– Zadrani vole pomoći i dobro se osjećaju kada dovedu svog psa jer uvijek znaju da je to nešto najnormalnije, humano te da je u istoj situaciji mogao biti i njihov pas, kazala je veterinarka Kovačić.
