Na današnji dan 1980. na Poljudu su igrali Hajduk i Hamburger
Splitski ogled Hajduka i Hamburgera tog 19. ožujka 1980. imao je sve ono bitno da ostane mitskom utakmicom u kolektivnoj memoriji nogometne hajdukologije.
Sudar velikih trenera
Bio je to, najprije, sudar dva velika znalca i konkurenta, dva trenera kapitalca, Tomislava Ivića i Branka Zebeca, koji su ranijih godina smjenjivali jedan drugoga na Hajdukovoj klupi kraj Stare plinare, a obojica će ostaviti neizbrisiv trag u europskom nogometu, pa i kao tvorci velikih Ajaxa i Bayerna te osvajači europskih nogometnih liga i kupova...
Bila je to najposjećenija nogometna priredba u Splitu do tada. Novi stadion, preko 55.000 gledatelja, Dalmacija na nogama. Hajduk igra uzvratnu utakmicu doma, treba stići samo jedan jedini gol prednosti protivnika. Konačno se može riješiti prokletstva i kompleksa Saint-Étiennea i PSV-a, kad su se velike pobjede na domaćem terenu u gostima rušile kao kule od karata.
Imali smo i našeg čovjeka u redovima suparnika. Iku Buljana, u to vrijeme jednog od najboljih europskih defenzivaca, koji je profesionalno odigrao odličnu utakmicu, što je godinama zamjeravano od strane dijela navijača, pa i nekih novinara, ali naš Iko igrao je i postupio pošteno, onako kako je jedino mogao i znao. Sjećam se fotografije objavljene godinama kasnije: Šuro i Iko izlaze s terena, a Iko skinuo majicu. Prijatelj mi je Tomo kasnije govorio: "Vidi ga kako je jak, i to bez teretane u to vrime."
Oproštaj sa Zlatnom generacijom
Ta srijeda imala je i svoj oproštaj, žal i tugu, jer sutradan je u vojsku odlazio naš kapetan i ikona Ivica Šurjak, kao naš zadnji dodir sa "Zlatnom generacijom", koja je, ruku na srce, ispisala najuspješnije stranice našeg kluba. Govorilo se da će Šurjaka pustiti iz vojske da odigra moguće polufinale, pa i finale, ali sve je to djelovalo daleko i neostvarivo...
Vratit će se Šuro za jedanaest utakmica pri kraju sljedeće sezone i postići šest golova u toj svojoj zadnjoj sezoni u Bićinom Hajduku, što mu nikad nije dovoljno ni valorizirano, našem najdražem igraču, u to doba velikoj europskoj klasi.
Svaka drama, pa tako i ova naša, u toj poljudskoj večeri imala je i svoga tragičara. Ovaj put u liku našeg Mostarca Bore Primorca, vrhunskog, tada modernog i pouzdanog stopera.
No, vratimo se vremeplovom sjećanja.
Split u znaku uzvrata
Nakon što su bijeli u hladnom Hamburgu, pred tribinama ispunjenim našim "gastarbajterima", pokazali ne samo da se mogu nositi s tada najjačom europskom momčadi, već da smo poraženi grubom sudačkom greškom, pa i krađom nakon preočitog faula nad našim golmanom Pudarom, i da smo imali nekoliko šansi za pobjedu (samo Zlatko Vujović imao je četiri šanse, od toga dvije stopostotne, uz topovske udarce Šurjaka i Krstičevića), u Splitu, Dalmaciji i gdje god ima hajdukovaca sve je bilo u znaku uzvrata.
Karte su na poljudskim blagajnama planule za tren, a tako i na staroj trafici-suvenirnici ispred nekadašnjeg doma Hajduka.
Srića šta sam bio mali pa nisam još, kao godinama kasnije, morao po karte mojim Baškovođanima, jer ne znam ni ja kako bih.
Moja mama, poznata splitska učiteljica u Osnovnoj školi "Lučac", nas je na sportskoj sekciji raspoređivala na mali nogomet: "Ko je Hajduk, ko Hamburger?" Naravno, svi smo htjeli biti Hajduk.
Na dan utakmice pred crkvom Gospe od Zdravlja kleknula je veća grupa navijača Hajduka pjevajući: "O Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu."
Milicajci su samo promatrali i oni su se, izgleda, nadali našoj pobjedi i Božjoj pomoći prolazu u četvrtfinale...
Nisu me vodili na utakmicu, kao gužva, kao mal si, kao radio apelira da se dica ne vode.
Ćaća Jure išao je na istočnu tribinu s rođakom Frankom, koji će desetak godina kasnije položiti život za Domovinu, a ja sam utakmicu gledao preko TV-a sa susidom Ankom, priprostom, ali jako pametnom ženom, koja je nogomet razumila bolje od nekih današnjih trenera.
Poljud gori
Pun stadion u do tada neviđenoj atmosferi, stotine bijelih zastava. Hajdukovci elegantni, prvi put u novim Eriminim dresovima, onima s plavim koletom i obrubom na rukavima; šteta što se taj stil nije duže zadržao. Hajduk je bio moderan, svjetski, jedini u bivšoj ligi imao bi dresove stranih proizvođača sportske opreme, što je mnogima tada bilo nedostižno. Na sjevernu tribinu donesen je čak i jedan kapsil na kojem je simbolično pisalo HSV. Saznat ćemo godinama kasnije da ga je unio na tribinu kolega Ozren Maršić, koji tada još nije bio novinar, već golobradi navijač.
Ivić je postavio momčad: Pudar na golu, iskusan zadnji red Mužinić, Rožić, Primorac, Zoran Vujović, u vezi Krstičević, Šurjak, Gudelj, Đorđević, i u napadu Zlatko Vujović i tada mladi Davor Čop, izvrstan u igri glavom, što je i dokazao te večeri odličnom asistencijom za drugi gol. Ušli su kasnije Šalov i Maričić.
Već u trećoj minuti hladan tuš na Poljudu.
Nakon fatalne greške Bore Primorca, Hrubesch je doveo goste u vodstvo od 1:0, sada su nam trebala tri gola za prolaz.
Ali Poljud gori, trese se sve i čeka se gol preokreta. I konačno Zlatko Vujović, taj naš strašni i moderni napadač, kojem smo ostali i dužni neke aplauze, za 1:1 u 21. minuti.
I onda, par minuta kasnije, jedanaesterac na Šurjaku. "Kapetanski sam uzeo loptu i krenuo prema bijeloj točki, penal je bio na meni, nije baš uputno da jedanaesterac izvodi igrač na kome je napravljen, ali htio sam pucat. Ivić je vikao s klupe, neka Boro puca", rekao nam je Ivica Šurjak.
Želio je veliki trener vratiti u igru svoga miljenika Boru Primorca, pouzdanog, modernog stopera, onako Ivićevskog, i do tada nepogrešivog izvođača jedanaesteraca. Bilo bi 2:1, Poljud u deliriju i bili bismo nadohvat našeg sna, ali njemački vratar Kargus brani. Susida Anka viče ispred televizora: "Ajme meni, dobar je ovi njijov branilac."
Boris Mutić govori u eter: "Ova utakmica ima i svog tragičara - Boru Primorca."
Boro kao Shakespeare...
Hamburger je poveo 2:1 potkraj prvog poluvremena i na odmor, umjesto s vodstvom bijelih, idemo s vodstvom gostiju.
Sad nam trebaju još tri gola za prolaz, ali svi mislimo da se može.
U svlačionici drži "katedru" Ivić i više mu od pomoćnika dobri naš Špaco Poklepović...
Opsada, nada i najtužnija pobjeda
Početkom drugog poluvremena izvanredni u toj utakmici Boriša Đorđević izjednačava na 2:2. Igra se sada samo na jednu branku, onu Hamburgerovu. Šuro po naputku Ivića probija ovaj put kroz sredinu, na krilima su Krstičević i Đorđević. Primorac je prekomandiran u špicu, volio je Ivić te moderne rošade, bio je veliki trener, ispred vremena.
"Strašna je to bila utakmica, atmosfera, sve... Nesretno smo ispali, bili smo bolji, jako blizu prolazu, nadigrali smo Nijemce, pogotovo u drugom poluvremenu. Hamburger je napravio samo tri šanse iz kojih smo primili dva gola", reći će nam Dražen Mužinić.
Kazetu s te utakmice davno mi je posudio školski kolega, novinar Dava Perić, a ja je proslijedio Ivici Mornaru u njegovoj punoj igračkoj snazi; kad bismo je gledali kasnije, mi smo navijali kao da još uvijek možemo proći.
No, vratimo se. Primorac je u napadu, opasan, opsada je pred Kargusom, deseci šansi. I Hajduk vodi 3:2, golom tog istog Bore Primorca u 86. minuti, za našu možda najveću, ali sigurno najtužniju pobjedu.
Iko Buljan i sjećanje koje ne blijedi
Nazvali smo Iku Buljana.
"Kada je Hamburger, u kojem sam tada igrao, na izvlačenju parova četvrtfinala u Rimu izvukao moj Hajduk, direktor Netzer hvatao se za glavu. U Hamburgu je bila jaka zima te godine, čak smo išli na pripreme u Bordeaux. Nisam igrao u prvoj utakmici zbog tek preboljelog hepatitisa. Tu utakmicu na prepunom Poljudu igrao sam stopera jer su nam dva standardna stopera bila ozlijeđena.
Drago mi je da ste primijetili da u toj utakmici nisam napravio niti jedan prekršaj, što je za moju poziciju na terenu bilo nevjerojatno. Odigrao sam korektno i pošteno u svom poslu."
U nekadašnjoj Hajdukovoj suvenirnici na Rivi, tamo ispred koje će Armando godinama kasnije novačiti novu generaciju Stare Torce, godinama je stajala velika fotografija prepunog poljudskog sjevera s te mitske utakmice.
Utakmica je to koja je odredila put naših nogometnih života, slavlja, tuga, ponosa i snova dice sa sjevera. Kad smo preko noći prestali biti djeca, "te noći kad su nas stigle potjere sudbine", jer te smo noći prestali vjerovati u bajke.
Hamburger je fundament splitske nogometne boemije, one iz "Gage", "Zele" i "Holcera", koja nas je i priko ćaća odredila, pa sve do zadnjeg šanka uz jadransku magistralu, svakog našeg malog mista... Rafo je još bio u Dugopolju...
Godinama se poslije po Splitu pitalo, onako sjetno: "A di si bija protiv 'Hamburgera'?"
Zadnje četiri minute za sva vrimena
Nikada više nismo tako trčali protiv vremena kao te zadnje četiri minute na Poljudu, kad je ono veliki Tomislav Ivić ustao s klupe, vičući Damiru Maričiću, našem "Jerkoviću za siromašne", kako ga je Slaven prozvao: "Makica, Makica, pogodi Boru!"
Sjetio se toga i Damir Maričić kada je lani doletio iz švicarskog Basela, gdje živi već godinama, na okupljanje hajdukovaca koji su igrali ovu povijesnu utakmicu.
Okupio je tada, danas već vremešne hajdukovce koji su istrčali na poljudski travnjak prije 46 godina, u toj epskoj utakmici, nogometni zanesenjak i predsjednik MNK "Torcida Biberon", Denis Pavlović.
Taj posljednji korner i centaršut za skok za sva vrimena, skok generacije i na terenu i na tribinama, skok kojeg još uvijek čekamo.
Šurjak će već sutra biti u vojsci u Ljubljani, njegovi smeđi uvojci doći će pod škare nekog kasarnskog brice i tako u nepovrat otići duga kosa naših odrastanja.
Šuro kao Samson...
Kapetansku traku ostavit će svom Draženu Mužiniću, koji će već tog ljeta otići u engleski Norwich. Luketin će u francuski Sochaux, a Borišu Đorđevića kupit će isti taj Hamburger, u kojem se neće baš naigrati, već će sreću potražiti u obližnjem St. Pauliju.
Dugi će predvodnički odraditi navijanje sa sjevera pred odlazak u Australiju, donoseći na novi stadion dušu momaka "sa divljeg istoka", našeg Starog placa, ostavljajući Prli da obnovi Torcidu, najveću, najbolju i najstariju navijačku skupinu u Europi.
Trener Ivić će u belgijski Anderlecht, gdje će povesti sa sobom i Luku Peruzovića, da od velikog belgijskog napravi veliki europski klub.
Na Hajdukovu klupu sjest će Biće Mladinić, da konačno dokaže Splitu i svitu da nije samo najveći hajdukov filozof, već i dokazani trenerski bard.
Čekao se Slišković...
