Na današnji dan 2002. godine preminuo je Ante Mladinić
Na današnji dan, 11. lipnja 2002., napustio nas je Ante Mladinić. Naš Biće, najveći i najlegitimniji nasljednik škole barba Luke Kaliterne u omladinskoj školi Hajduka.
Nadimak Biće dobio je kao duša čovika i baluna, najveći hajdukov filozof. U onoj velikoj hajdukovoj krizi šezdesetih, kada je trebalo obnoviti rad omladinske škole, kada nije bilo ni rezultata ni novih "tića i rebaca" iz omladinske škole, Biće nam je podario Jerkovića, Jovanića, Lemešića, Džonija.
Baš nam je Wilson Džoni prije desetak godina rekao, onako iz duše: "Sve šta znam, Biće me je naučio."
Kad se pedesetih godina pojavio ispod "stare murve", bio je veliki talent. Doduše, nije imao baš prebogatu igračku karijeru, ali Biće je temelj hajdukove nogometne škole, nogometne doktrine, pa i gospoštine.
Bićine batude i splitska gospoština
Bio je Biće neizostavan dio splitskog društvenog života. Bile su to duge večernje sjediljke na kultnoj terasi splitskog hotela "Park". I Bićine već antologijske batude, poput one kako čovik i tovar uvik skupa znaju više nego čovik sam.
Ili ona o Šestiću, nekadašnjem napadaču ljutog rivala Crvene zvezde, nabijenom dribleru malog rasta, vrlo nezgodnom za čuvanje. Tako je Biće rekao tadašnjem hajdukovom stoperu Ivi Jerolimovu: "Kad na Pazaru uteče praščić, svi trče za njim i praščić je neuhvatljiv. Kad svi stanu, stane i praščić. Tako da Šestića ne treba čuvati nitko. Kad nema koga driblati, sam će ti doći."
Tako je Biće u balun primjenjivao život, a balun je bio Bićin život.
Selektor koji se nije bojao odluka
Bio je i selektor reprezentacije bivše države, najprije omladinske od 1968. do 1974., a potom i A reprezentacije. Bio je četvrti na završnici Eura u Beogradu i Zagrebu 1976. godine, uz ono strašno Bićino prvo poluvrijeme protiv SR Njemačke i konačnih 2:4 u polufinalu finalnog turnira.
Došao je svojedobno i na udar beogradske nogometne čaršije kada je za važnu utakmicu s Walesom u Cardiffu postavio momčad bez ijednog igrača iz beogradskih klubova, sastavivši reprezentaciju mahom od igrača Hajduka i tada jakog mostarskog Veleža.
Uzbunila se tada i "Madera", beogradska kavana iz koje se u to doba usmjeravala nogometna i razna druga politika.
"Igralo nas je tada protiv Walesa sedam iz Hajduka, a Biće me je, uz Voju Kačića i Milija Buterera, i dočekao kad sam kao dite došao u Hajduk. Učio me prvim nogometnim koracima. Kasnije me vodio u Hajduku. Uvijek je govorio da trebam igrati veznog, da ne budem zatvoren na krilu. Tako smo u mojoj zadnjoj sezoni u Hajduku tukli Partizana u Beogradu 4:0", reći će nam hajdukova legenda Ivica Šurjak.
Još jedan nekadašnji hajdukovac razornog udarca, Đevad Prekazi, ima predivne uspomene na Biću Mladinića:
"Ante Mladinić je bio najbolji trener, najveći stručnjak. Znao je sve, razgovarao bi s nama, imao je pristup. Zbog njega sam i došao u Hajduk."
Partizan, Park i Hajduk u srcu
Jednom mi je pokojni ćaća pokazao Biću Mladinića. Bilo je to 1978. godine. Biće je tada došao u svoju štaciju u "Parku", pred utakmicu, kao trener beogradskog Partizana. Te je sezone s "crno-belima" uzeo titulu s najvećim brojem osvojenih bodova u jednoj sezoni nekadašnje Prve lige, 54. Približio mu se jedino 1979. Ivićev Hajduk s 50 osvojenih bodova.
Okupili su se Splićani oko svoga Mladinića u onoj staroj, legendarnoj kavani, di smo i mi mlađi kasnije ispijali prve kave i pravili se da smo važni, na onom okruglom šanku.
"Sine, ovaj ti barba Biće ipak najviše voli samo Hajduk."
I volio je...
Oproštaj za vrijeme Svjetskog prvenstva
Oprostili smo se od Biće 2002. godine, baš za vrijeme Svjetskog prvenstva u Japanu i Koreji, onda kad su Miki i Ola odigrali onu strašnu utakmicu u pobjedi nad Italijom i kad smo se nadali da mogu ponoviti uspjeh Šukera i društva.
Vodio je Mladinić prvu momčad Hajduka od 1980. do 1982., sa Sliškovićem, Gudeljom i Vujovićima, premda je već govorio da više neće voditi seniore. Ali ipak hajdučko srce nije izdržalo jer, ruku na srce, relativno je kasno dobio priliku biti trener prve momčadi Hajduka. Takvi su na Poljudu često bili prema svojima.
Potpisuje i onu eliminaciju Stuttgarta 1981. godine, 3:1 u Splitu i 2:2 u gostima, kad je briljirao Mladen Bogdanović Kemo, još jedna neprežaljena hajdukova legenda, posebno omiljena na njegovim Brdima.
Prije odlaska na svjetsku smotru Biću je posjetilo izaslanstvo hrvatske nogometne reprezentacije, a on ih je ispratio riječima: "Sretno, Vatreni."
Trofej su ljudi
I nemojmo reći kako nema trofej s Hajdukom, jer Bićin trofej su ljudi, generacije, živi spomenici: Šure, Džoni, Gudelj, Vujovići.
Vitrina u poljudskim salonima s Ivićem i barba Lukom, naravno, bila bi gesta velikog kluba.
A vrijeme je i za knjigu, pa i dokumentarac o Anti Mladiniću.
Biće je Hajduk, a Hajduk je i Biće i onaj njegov zarazni osmijeh, koji kao da i danas lebdi nad Poljudom.
