Lijep zimski dan, kao izmišljen za šetnju.
Mi koji živimo u Splitu, a nismo zaljubljenici picigina ili trčanja, obavezno obučemo misnu monturu i korak po korak uz more.
Tako sam i ja neki dan, s prijateljicom, njenim psom i svim njezinim životnim problemima šetala preko Žnjana.
Kad mi uz neki nervozni osmijeh i grčenje mišića lica priđe jedna poznanica:
- Darija, di je ovdje zahod?
- Kako ja mogu znat?
- Pa ti sve znaš! Aj ništa, onda idem pronaći tko zna.
Zastala sam Bože mili di će sada ova žena? Instinktivno pogledam u psa moje prijateljice koji je digao nogu pored jednog stabla.
Sjetila sam se kada sam bila mala pa bi me uhvatilo. Ja bih čučnula, a mater bi me svojim tijelom zaštitila da me nitko ne gleda. Cijelo vrijeme bih naređivala da se slučajno ni centimetra ne pomakne.
Muko moja što ću sada činiti dok šetam uz more, ako me uhvati, a matere nigdje u blizini.
Mogli bi se zaposliti ljudi, koji bi tome služili. Lako za muškarce već nas žene.
Ne trebaju biti neki ogromni, dovoljno da imaju jaketu koju bi raširili. Ako ne znaju kako, ja bi im pokazala kako je moja mater znala raširila. Moga je cili Split proći ne bi ništa vidjeli.
Baš sam u čudu jer nikako tu misteriju da odgonetnem.
Gdje je taj zahod uz more, u koji odlaze svi ovi ljudi, od kada nema kafića? A ja ne znam za njega!
